Nakon pada real-socijalizma i uvođenja višestranačkog sistema 90-ih godina prošlog vijeka u SFR Jugoslaviji, postavilo se pitanje daljeg zajedničkog života različitih „naroda i narodnosti“ na prostoru te nam bivše zajedničke države. Novoformirane tzv. nacionalne i državotvorne političke stranke i njihovi lideri iznosili su argumente za i protiv opstanka i očuvanja nekada voljene zajedničke države Južnih Slovena. „Optužbe“ su govorile da su sve Jugoslavije, počev od formiranja države Srba, Hrvata i Slovenaca nakon odlaska Turaka sa Balkana i nakon Prvog svjetskog rata, pa onda nakon formiranja Kraljevine Jugoslavije, potom Federativne narodne, a nakon toga i Socijalističke Jugoslavije, bile tamnice za pojedine narode, kao na primjer za Hrvate, Slovence i Albance, s jedne strane, da su gušile slobode, prava i afirmaciju identiteta, subjektiviteta i državotvornosti Bošnjaka u Sandžaku i Bosni i Hercegovini, te Makedonaca u Makedoniji, s druge strane, dok su „pohvale“ na račun opstanka ove nam nekadašnje zajedničke domovine govorile da su upravo svi naši narodi i narodnosti baš u toj zajedničkoj državi doživjeli svoju najvišu nacionalnu afirmaciju, svoj kulturni, ekonomski, obrazovni i svaki drugi razvoj i napredak, te da je kroz tu federalnu državu, u stvari, bio najlakši i najkraći put našeg ulaska u nadolazeće integrativne evro-atlantske tokove. Zagovornici opstanka Jugoslavije kao najjači su iznosili argument dobrih međunacionalnih i međukonfesionalnih odnosa kroz čitavu njenu historiju, pa su isticali i primjer međunacionalne solidarnosti kroz razne turbulencije, ratne vihore, stradanja, međusobna pomaganja, spašavanja života, imovine, obraza i sl. Protivnici su navodili strašne primjere ubijanja, paljevina, istrebljenja, pljačke, genocida, protjerivanja i iseljavanja, za koje normalan čovjek pomisli da se takvi zločini (koji su, nažalost, istiniti) nikada i nikome na svijetu nisu mogli, niti mogu dogoditi, jer ne priliče ljudskim bićima.

Ne ulazeći u razjašnjenje političke suštine postavljenog pitanja – opstanka ili neopstanka barem nekog oblika zajedničke južnoslovenske države, danas možemo konstatovati da, nakon svih nedaća koje nisu mimoišle nijedan od naroda bivše „zajednice“, mnogi se sa nostalgijom sjećaju blagostanja, slobode, mira, stabilnosti, zaposlenosti, dobrih plata i sl., te konstatuju da raspad Jugoslavije i sve ono što je on nosio sa sobom nikom nije ništa pozitivno donio. Mi u ovom članku, nikako ne želeći da negiramo „realnu“ historiju koja je bila takva kakva je bila, niti nam je cilj da potenciramo negativne primjere iz naše zajedničke prošlosti, samo ćemo uzgred uputiti čitaoca da o svemu tome pročitaju istraživanja i radove barem autora Hakije i Avdije Avdića, Safeta Bandžovića, Milovana Đilasa, Mustafe Memića, Vladimira Dedijera, Rasima Muminovića i mnogih drugih, kako bi se uvjerili koliko je „čovjek čovjeku bio vuk“, koliko je toga neljudskog, nehumanog, nemoralnog, genocidnog učinjeno prema jednom stvarno nedužnom narodu – Bošnjacima.

No, mi ovom prilikom želimo da istaknemo jedan svijetli primjer, koji to sigurno zaslužuje, i pravo je čudo da do sada, osim uzgrednog suhoparnog spominjanja, niko nije opipljivije, sa iznošenjem fotografije, na primjer, pisao o njemu. Radi se o Rožajskoj ulici u Beogradu. Naime, vršeći istraživanja za potrebe svoje doktorske disertacije pod naslovom „Kulturološko-civilizacijske odlike Bošnjaka rožajskog kraja u kontekstu njihovog opstanka i razvoja“, autor ovoga članka je „izašao na teren“ i empirijskom metodom utvrdio činjenicu postojanja Rožajske ulice u gradu Beogradu. Naravno, istraživanje nije još dovedeno do kraja, jer neophodno je pronaći dokument, akt, odluku gradskih vlasti grada Beograda iz koje će se vidjeti ko, kada, kojim povodom, zašto je dao ime sandžačkog gradića jednoj prilično otmenoj ulici, u otmenom, „aristokratskom“ dijelu glavnog grada i Srbije i svih nekadašnjih Jugoslavija.

Ako pogledamo „Vodič kroz Beograd“, autora Slavomira i Snežane Karadžić, deseto izmijenjeno i dopunjeno izdanje, „Čigoja štampa“, Beograd, 1995. godine, u registru ulica na strani 118., vidjet ćemo upisan sljedeći napis: „ROŽAJSKA – Savski venac, Topčidersko brdo (gimnazija) – od Kačanskog 7, pored Vase Pelagića do Puškinove. Na planu oznaka 207. str. 12 B1.“ Dakle, ako vas put nanese ili ako mahsus želite da potražite Rožajsku ulicu u Beogradu, onda pođite od bombardovane zgrade (NATO) bivšeg Saveznog SUP-a, preko nadvožnjaka uz brdo Bulevarom Vojvode Putnika, pored Hajd parka, dođete na Topčidersko brdo do kružnog toka, izađete iz kružnog toka prva desno, pređete ulicu Petra Čajkovskog, uđete lijevo niz Vase Pelagića, pređete Istarsku, uđete desno u ulicu Kačanskog, onda iz Kačanskog prva lijevo je Rožajska ulica, koja se pruža niz padinu Savskog venca – prema igralištu BASK-a, odnosno dalje prema Savi. Inače Rožajska ulica je dužine oko 110 koraka, ima ukupno 11 brojeva, računajući broj 10A. Radi se o slijepoj ulici jer ne izlazi na Puškinovu, iako se pruža prema njoj. Dakle, ne spaja Kačanskog i Puškinovu.

Za potrebe ovog članka samo ćemo istaći ono što se može pročitati u dostupnoj literaturi. Naime, nije zabilježen primjer sličnog gostoprimstva, solidarnosti, predusretljivosti, požrtvovanosti, kakav su pokazivali Rožajci tokom zadnjih stotinu i više godina. Oni su to pokazali i prijemom izbjeglica u vrijeme nedavnih jugoslovenskih ratova, kada su primili na desetine hiljada izbjeglica iz Bosne i sa Kosova i bez ikakve protuusluge ih prihvatili na izdržavanje, hranu i stanovanje, po nekoliko mjeseci, pa u nekim slučajevima i godina, sve dok nisu našli neko rješenje svog statusa. Ovo su činjenice kojih se svi sjećamo. Na primjer, 1999. godine, u toku rata na Kosovu, u Rožajama je bilo smješteno oko 30 hiljada pripadnika albanskog naroda, tako da se u gradu više čuo albanski nego bosanski jezik.

Također, razni autori, političari, pisci i istraživači, poput Hamdije Fetahovića, Alije Matovića, dr. Safeta Bandžovića, dr. Haruna Hadžića, Sadrije Tahirovića i drugih, iznose činjenice rožajske solidarnosti i gostoprimstva i ranije kroz historiju, kao na primjer i te daleke 1915. godine kada su pružili gostoprimstvo iznurenoj srpskoj vojsci. Naime, autori ističu da je Austro-Ugarska nakon atentata koji su izvršili pripadnici „Mlade Bosne“ na austrijskog prijestolonasljednika Franca Ferdinanda, 1914. godine u Sarajevu, zatražila od Srbije hapšenje i izručenje Austriji počinilaca radi suđenja, ili pak da sama Austrija vrši istragu i hapšenje istih na teritoriji Srbije. Srbija je to smatrala poniženjem i povredom svog državnog suvereniteta, pa je odbila takav zahtjev Austrije, nakon čega je uslijedilo dalje zaoštravanje odnosa, koje je dovelo do napada i agresije Austrije na Srbiju.

Nakon početnih uspjeha i pobjede srpske vojske u čuvenoj Kolubarskoj bici, koja se odigrala od polovine novembra do polovine decembra 1914. godine, dolazilo je do većih poraza srpske vojske, nakon čega je vrhovna srpska komanda krajem 1915. godine odlučila da svoju vojsku povuče prema Grčkoj i to pravcima preko Sandžaka, Kosova, Crne Gore i Albanije. Tada je kroz Rožaje prošlo nekoliko hiljada iscrpljenih i promrzlih srpskih vojnika koji su se povlačili prema Hajli, Prokletijama, Plavu i Gusinju, Stubici i dalje preko Albanije ka Jadranskom moru, gdje su ih čekali francuski brodovi koji su ih evakuisali na grčko ostrvo Krf.

Saznavši da će kroz Rožaje proći iscrpljena i izmorena srpska vojska, Rožajci su se organizovali i pomogli toj vojsci koliko je ko mogao. Ostala je zabilježena priča u Rožajama (kao na primjer od Hamdije Nurkovića, Huseina Hadžića i drugih koji su već pomrli), da su im njihovi stari pričali kako su Rožajci zaklali 12 volova, da su žene pekle hljeba što je moglo više, da je narod iz obližnjih sela donosio sira, kuhanih krompira, mlijeka, odjeće i šta je ko imao, da bi se vojska okrijepila i dalje nastavila put ka albanskim planinama.

U znak zahvalnosti za ovakav gest stanovnika Rožaja prema srpskoj vojsci, nakon proboja Solunskog fronta 1918. godine i nakon povratka srpske vojske sa Krfa u domovinu, te nakon ponovnog konsolidovanja vlasti, tadašnji nadležni organi grada Beograda i srpske vlade donijeli si odluku da se jednoj ulici dadne naziv – Ulica ROŽAJSKA.

Glas islama, 223, R: Kolumna, A: Haris Hadžić