Kada govorimo i razmišljamo o mjesecu Ramazanu uglavnom razmišljamo i spominjemo ga u kontekstu mjeseca posta. Ramazan i post su skoro sinonimi u našem govoru. Razumijevanje Ramazana kao mjeseca posta samo je mali
dio spoznaje velikog mubarek mjeseca i onoga s čime ovaj mjesec dolazi i šta donosi sa sobom. I svi ostali mjeseci su jednako Allahovi mjeseci, ali kod mjeseca Ramazana postoji istaknutost, posebnost koja mu daje zaseban status. Za
mjesec Ramazan vezana je još jedna zanimljiva činjenica.
Obično kažemo da se nečemu približavamo, a za mjesec Ramazan se kaže da se on nama približava, da nam dolazi u susret. Muhammed a.s. je bodrio muslimane da veseli i sretni dočekuju Ramazan, čestitao bi im ovaj mjesec i dobro
koje sa njim daruje Allah dž.š. Isticao im je važnost natjecanja u obavljanju svih vrsta ibadeta u njemu kako bi ga cijelog proveli u atmosferi najdublje bogobojaznosti. Selman el-Farisi prenosi da je Allahov Poslanik s.a.v.s. posljednjeg dana mjeseca ša’bana održao hutbu rekavši, između ostalog: ‘’O ljudi, dolazi vam veliki i blagoslovljeni mjesec, mjesec u kojem se nalazi jedna noć bolja od hiljadu drugih mjeseci, mjesec čiji je post Allah dž.š učinio obavezujućim, a njegove noćne namaze dobrovoljnim. Ko učini dobro djelo u ovom mjesecu jednak je sa onim koji je obavio strogu dužnost – farz izvan ovog mjeseca, a ko obavi strogu dužnost – farz u ovom mjesecu u ravni je sa onim ko je obavio sedamdeset farzova u nekom drugom mjesecu. Ramazan je mjesec strpljivosti, a nagrada za strpljivost je Džennet. Ramazan je mjesec dobročinstva, mjesec u kojem se opskrba iskrenog vjernika uvećava. Ko drugog pozove na iftar bit će mu oprošteni grijesi, bit će sačuvan od vatre Džehennema i imat će nagradu jednaku nagradi postača kojeg je pozvao na iftar bez ikakvog umanjivanja vlastitih nagrada.’’
‘’Allahov Poslaniče, među nama ima i onih koji to nisu u mogućnosti’’, rekoše ashabi. Na to im Allahov Poslanik s.a.v.s. reče: ‘’Allah dž.š. će nagraditi svakog od vas navedenom nagradom ko postača iftari makar sa hurmom, čašom mlijeka ili jednim gutljajem vode. To je mjesec čiji je početak milost, sredina oprost, a kraj spas od vatre Džehennema. Ko pomogne robu da se oslobodi u ovom mjesecu, Allah dž.š. će njemu oprostiti i bit će spašen od Džehennema. U ovom mjesecu nastojte da vam do punog izražaja dođu sljedeće četiri osobine: dvije sa kojima ćete zadovoljiti Uzvišenog Allaha i druge dvije koje su vam potrebne.
Prve dvije sa kojima ćete zadovoljiti Allaha dž.š. su šehadet – izjava da je samo Allah Bog i molba upućena Allahu dž.š. za oprost od grijeha. Druge dvije koje su vam neophodne su molba upućena Allahu dž.š. da vas nagradi Džennetom i sačuva od Džehennema. Ko u ovom mjesecu nahrani postača, Allah dž.š. će ga napojiti sa mog izvora poslije čega neće osjetiti žeđ sve dok ne uđe u Džennet.’’
Doživljavanje Ramazana, ili bolje rečeno življenje Ramazana u Prijepolju, ali i u cijelom Sandžaku, nekada je bilo unekoliko drugačije, odnosno bilo je drugačije u mjeri u kojoj su društvene, kulturne i političke okolnosti dozvoljavale. U tom smislu, s obzirom na te izmijenjene okolnosti, može se govoriti i o različitom doživljavanju i iskustvu Ramazana nekada i sada. U ranijim vremenima, posebno u vremenu u kojem je politička vlast bila u rukama jedne partije i gdje je ideološki sistem imao glavnu riječ, religija je objektivno gurana na margine društvenog života i u privatnu sferu ljudi, koliko je to bilo moguće.
Stoga je i Ramazan imao u iskustvu muslimana tu određenost, bio je više vezan za džamiju i kuću. Naime, više je bio vezan za područja gdje se svaka religija, pa i islam, živjela, razumijevala, manifestirala. Tako da je Ramazan tada imao naglašeniju intimnu, privatnu, pobožnu dimenziju nego sada. Bio je intimnije, porodično doživljavan nego sada, jer je porodica, inače, tu vjersku sferu imala intenzivnije na raspolaganju nego sada zbog dinamike i potreba života. Religijska i vjerska sfera Ramazana bila je znatno ograničena u odnosu na društvenu, političku, javnu sferu. Tako se Ramazan najintenzivnije, ili u potpunosti doživljavao u porodici i u džamiji, odnosno doživljavao se unutar porodice i porodičnih sadržaja koje je on podrazumijevao, kao što su zajednički iftari i sijela, kao i lijepi vjerski sadržaji vezani za džamiju.

Iako je u tim vremenima vjera objektivno gurana malo dalje od središta javnog i društvenog života, muslimansko življenje Ramazana imalo je
i svoje djelovanje, ne samo na muslimane i postače, nego i na druge. Ovaj prostor Limske doline od pamtivijeka bio je multietnički, gdje ga zajednički
dijele Bošnjaci i Srbi i kada bi dolazio Ramazan osjetio bi se u životima i jednih i drugih prvenstveno pobožni čin, čin vjere, obraćanje ljudi Stvoritelju, izvršavanje vjerskih dužnosti, da je Allah dž.š.
zadovoljan onim što muslimani rade i da čak i drugi mogu očekivati Božiju milost i rahatluk koji će se
spuštati na nas.
Danas je situacija u Prijepolju, u Sandžaku, umnogome drugačija. Kako je u komunističkom periodu vjera gurana na margine izvan društvenog, kulturnog, političkog i javnog života, kada je došlo do demokratizacije društva i odlaska jednopartijskog sistema i ideologije koja je bila ateističkog svjetonazora, vjera je sa mnogo čime nagrnula u javni, društveni i politički život više nego što je to bilo opravdano i potrebno. Vjera se pojavila u prostorima, područjima u kojima njeno
manifestiranje nije primjereno, odnosno u oblicima koji ne pripadaju biti i smislu samog vjerskog sadržaja. Tako je i doživljavanje i življenje Ramazana odvelo ovaj mubarek mjesec u prizemne, populističke sfere, u nešto što pripada običnom, plitkom, konzumentskom dobu, gdje se u Ramazanu manje vidi taj pobožni, vjerski, lijepi aspekt žrtve i radosti, a više uživanje u Ramazanu u potrošačkom, hedonističkom smislu, da se od iftara, koji je lijepi doživljaj i događaj, nakon posta prave
„rimske gozbe“. Muslimanu se preporučuje da uživa u dobrima i ljepotama ovoga svijeta, da uživa u ljepotama i vrijednostima hrane, ali ne da pretjeruje i da od iftara pravi spektakl. Ramazan je mjesec posebnog respekta, čak i od onih koji nisu redovni u svakodnevnom prakticiranju vjere. Radost u srcima ljudi zbog dolaska mjeseca Ramazana jasan je pokazatelj njihovog imana.
Ibadet posta svjedoči jednu bitnu istinu, a to je da je vjera nešto što se prvo događa u čovjeku i između čovjeka i Allaha dž.š. U postu se ne može lagati. I upravo, razumijevajući post u tom smislu, a slijedeći poruku Božijeg Poslanika da Ramazan dočekujemo veseli i sretni te da se natječemo u ibadetu i dobrim djelima, muslimani u Prijepolju vrše sveobuhvatne pripreme za njegov dolazak, posebnu pažnju posvećujući čistoći materijalnoj, ali i duhovnoj, pa se prije nastupanja Ramazana čiste džamije i mesdžidi, uređuju džamijska dvorišta, a tamo gdje je potrebno popravljaju se prilazi džamijama i mesdžidima. Posebne pripreme obavljaju se u muslimanskim kućama i dvorištima
koje se temeljito očiste. Oni koji vjeru doživljavaju kao način života, u nastojanju da što spremnije dočekaju Ramazan, poste odabrane dane u mjesecima redžebu i ša’banu, a odabrane noći u ovim mjesecima provode u pojačanom ibadetu.
Nastojeći da zarade Allahovu milost i oprost grijeha u Ramazanu, muslimani se trude da što više vremena provode uz Kur’an, pa se tako u našim džamijama organiziraju mukabele, a po kućama se iftari za porodicu, rodbinu, komšije,
prijatelje. I u džamijama sve je više prisutnije organiziranje iftara za džematlije.
S dovom uzvišenom Allahu da cijelom svijetu, pa i nama u ovom lijepom Sandžaku, šeher Prijepolju, olakša stanje, popravi ga i daruje nam duhovno i fizičko zdravlje te da u zdravlju i rahatluku ispostimo Ramazan, svim muslimanima u zemlji i inostranstvu želim Ramazan šerif mubarek olsun.

Glas islama, 330, A: Aref Duraković