Sinđijang (Ujgurija) je region gdje žive muslimani Ujguri, jedan od pet autonomnih regiona Narodne Republike Kine. Nalazi se na krajnjem sjeverozapadu zemlje. Ima površinu od 1.646.800 km², što je šestina kineske teritorije. U njemu živi preko 21 milion stanovnika, od kojih su 45% Ujguri, Han Kineza je 41%, a ostalo stanovništvo 14% čine Kazasi, Hui (kineski muslimani), Kirgizi i Mongoli. Glavni grad Sinđijanga je Urumči. Ova pokrajina se nalazi se na drevnom Putu svile. Graniči se sa Tadžikistanom, Kirgistanom i Kazahstanom na zapadu; Avganistanom i Kašmirom na jugozapadu; Tibetom na jugu; sjeveroistočno je Mongolija, a sjeverno Rusija. Dužina oblasti Sinđijang od istoka ka zapadu je oko 1900 km, a od sjevera ka jugu oko 1450 km.

7. januar 2023.

Na poziv Unije svjetskih muslimanskih zajednica sa sjedištem u Abu Dabiju (Ujedinjeni Arapski Emirati) da posjetimo muslimane Kine, a posebno Ujgure, rado sam se odazvao i pridružio ekipi od 30 muftija, alima, mislilaca, predsjednika i novinara. Svrha naše posjete bila je upoznavanje sa stanjem i položajem muslimana u pokrajini Sinđijang, te da se ispitaju mogućnosti saradnje i pomoći pripadnicima islama u ovoj velikoj zemlji.

Iz Beograda sam putovao do Abu Dabija kompanijom Fly Dubai. Nakon šest sati sletjeli smo na aerodrom u Dubaiju. Skraćenom procedurom prošao sam kontrolu i nakon dočeka domaćina uputili smo se za Abu Dabi. Nakon sat vremena stigli smo u hotel gdje su dan prije svi ostali smješteni i odmarali se. Nisam mogao ranije jer sam prisustvovao otvaranju džamije u novopazarskom naselju Mursko brdo.

Imao sam osam sati do narednog leta i planirao sam se odmoriti, ali tri puta na svaki sat vremena pozivali su me telefonom: mora se uraditi PCR test, potrebno je predati pasoš, neophodno je popuniti formular. Shvatio sam da nema ništa od odmora. Spakovao sam stvari i uputio ka recepciji gdje su se već svi okupili radi podne namaza, a nakon toga i ručka. Srdačnu dobrodošlicu poželio nam je dr. Muhamed Bašari. Većinu učesnika poznajem sa raznih konferencija i među njima je dobre uleme.

Nakon ručka uputili smo se ka aerodromu, a za ovu priliku je vladar Emirata ustupio svoj avion, koji više liči na dvorac nego na letjelicu. Uz kraću pauzu i upoznavanje sa personalom Kineske ambasade u Emiratima koji će nas pratiti, ukrcavamo se u avion i predvođeni šejhom dr. Ali Rašid Nuaimijem, predsjednikom Unije svjetskih muslimanskih zajednica, krećemo za grad Kašgar.

U putu se razvila ozbiljna rasprava među ulemom, vrlo zdravi rezoni na temu islam u muslimani u svijetu, kako se nositi sa savremenim izazovima. Dr. Bašari je vizionar. Postavlja pitanje odnosa muslimana i kršćana, konkretno muslimana i pravoslavaca.

Dok razgovaram sa dr. Mustafom Cerićem obraća nam se stjuardesa koja je iz S. Makedonije. Raduje je da ima neko sa Balkana. U ovoj kompaniji radi već izvjesno vrijeme. Čitam Muvetta od Ibn Malika, a i ostali imaju ispred sebe pokoju knjigu. Nastupa akšamsko vrijeme. U Kini je četiri sata ispred Emirata, a sedam ispred srednjeevropskog vremena. Ne smijemo odgoditi akšam namaz po dolasku u hotel jer će to već biti iza ponoći. No, ovaj avion ima i svoj mesdžid gdje desetak osoba može odjednom obaviti namaz. Doživljaj je klanjati u aero-mesdžidu, što i činimo.

U 00:30 sati po kineskom vremenu slijećemo na aerodrom u gradu Urumči. Svi smo morali staviti maske zbog novih mjera, a zatim je policija pregledala pasoše koje su ponijeli sa sobom. Ispred aviona postrojen je špalir zvaničnika koji su nam srdačno poželjeli dobrodošlicu. Nakon toga autobusima dolazimo do hotela Northwest Petroleum. U putu su nam dali brošuru sa detaljnim podacima: broj sobe u hotelu, namaska vremena, termini obilazaka i tako sve do povratka. U ovom gradu jako je hladno sa temperaturom do -15 ͦ C, a sabah se može klanjati ujutro do devet sati.

Prvog dana posjetu započinjemo od 11 sati. Prva destinacija je Međunarodni centar za borbu protiv terorizma. Zapravo, u natpisu stoji da je to Centar za deradikalizaciju Sinđijanga. Prikazan je i film o zlodjelima koja su napravili ISIL-ovci – ubijanja, klanja i mučenja. Po njihovim tvrdnjama, ta ekstremna grupa regrutovala je mlade za Siriju, a došli su iz Avganistana. Izložili su nam svo oružje i opremu koju su od njih zaplijenili.

Nakon toga odlazimo u muzej, koji je jedan od većih u Kini. Put svile i dolazak islama u Kinu bio je u posebnom fokusu. Nakon toga, u predivnom ambijentu, prisustvovali smo performansu kulturno-umjetničkog društva Ujgura koji su izveli splet njihovih kola i igara. Iako ima kineske primjese u svemu tome, ipak se primjećuje turska kultura.

Zatim odlazimo u sjedište Muslimanske zajednice – Muftijstvo i predsjednik Zajednice nas sa saradnikom dočekuje i upoznaje sa njenom organizacijom. Na pitanje koliko džamija imaju, odgovara sa „mnogo“. Ponovo smo se interesovali i dobili isti odgovor. Neko od prisutnih mi je rekao da je oko 20.000 džamija u Kini. Džamija u krugu Zajednice je prelijepe arhitekture. Posjetioci koji ne klanjaju imaju na raspolaganju aparat koji im obuću obavija najlonom tako da mogu ući u džamiju. U ovaj grad doći, a ne obići pazarnicu, staru čaršiju, nezaobilazno je. Obilazimo dućane koji nas podsjećaju na naše bezistane. Na trgu je i prelijepa džamija sa četiri minare.

Nakon pauze za podne namaz i ručak, upućujemo se ka Islamskom institutu na kojem studiranje traje pet godina. Sa profesorima i studentima organiziran je okrugli sto, a prije toga obavljen je akšam namaz u džamiji koja je u okviru kampusa sa studentskim domom. To je veleljepna džamija izgrađena po najnovijim standardima. Na okruglom stolu govorili su: u ime gostiju predsjednik Unije muslimanskih zajednica dr. Ali Nuajmi, a u ime Instituta njegov predsjednik dr. Abdurrekib Tomurnijaz, koji je ujedno i član Vrhovnog vijeća muslimana Kine. Pošto sam sjedio do profesora koji predaje na Institutu, a studirao je u Libiji, te govori i arapski i engleski jezik, mogao sam ga pitati o nekim saznanjima u vezi ove pokrajine, kao što su: prava muslimana, teror i zlostavljanja, stav vlasti prema muslimanskoj zajednici, da li su zaista prisutni teroristi i jesu li oni ti koji prave probleme ili jedna nepravda proizvodi drugu. Bez ikakve dileme, ISIL-ovci – tekfirdžije i haridžije nisu naša priča niti se njima bavimo, već smo nastavili uopštenu priču. Bilo mi je čudno da u ovom gradu nisam vidio nijednu pokrivenu muslimanku. Rekli su mi da „nije običaj“ da se tamo nosi hidžab.

Sa večerom, lijepo pripremljenom na njihov način, završavamo prvi dan posjete i dobijamo instrukcije za naredni dan. Obavezno se mora uraditi PCR test i u 9 sati ujutru biti spremni za nastavak obilazaka. Ono što je kod svih pravilo problem jeste nemogućnost korištenja interneta. Pitam se kako bi se živjelo bez telefona i kako bi se navikli da ne „gnjurimo“ non-stop, te šta li bi radili korisnici facebooka i instagrama?

Drugog dana boravka pakujemo stvari koje će biti odnijete na aerodrom, a mi ćemo nastaviti sa posjetom. Upućujemo se u luku Sinđijang. Ovo je najveća zemljana luka. Upoznaju nas sa njom i u koje se zemlje svijeta vozom i kamionima izvozi roba. Vrlo mali broj ljudi govori neki drugi jezik osim kineskog. Odatle se upućujemo u sjedište autonomne oblasti Sinđijang. Shvatio sam da je Urumči sjedište Vlade ove pokrajine. Domaćin je guverner pokrajine Eikim Tunijaz sa saradnicima.

Napravljen je izvanredan prijem. Upoznali su nas sa pokrajinom te pravima i slobodama vjerskih zajednica. U ime domaćina prisutnima su se obratili predsjednik Unije muslimanskih zajednica dr. Ali Rašid Nuaimi, zatim bivši ministar obrazovanja Saudijske Arabije, savjetnik predsjednika Egipta za vjerska pitanja i moja malenkost. Izrazio sam radost da sam po prvi put u Kini, da su dobri odnosi između Kine i Srbije, te da smo mi zajednica koja promovira ljepote islama kroz suživot i toleranciju. Nekoliko prisutnih iz Vlade reklo mi je da imaju dobre i prijateljske odnose sa Srbijom.

Nakon toga priređen je ručak u rezidenciji guvernera. Za sofrom je svako od nas imao nekog iz Vlade ili grada kako bismo mogli razgovarati. Prije početka obratio se guverner, zahvalio i poželio dobrodošlicu, a zatim šejh Nuaimi u ime gostiju. I u hrani se razlikuju, koja je specifična, kineska, tradicionalna, ali snašli smo se. Najveći je problem bio kako jesti štapićima. Iako su na raspolaganju bile kašike i viljuške, ipak sam se potrudio da jedem štapićima. Moram priznati da mi to nije baš išlo za rukom. Pored mene, sa jedne i druge strane, sjedili su dva Ujgura, muslimanskih imena. Pitao sam jednog o islamu i muslimanima. Rekao je da imaju muslimani Kirgizi, Ujguri i drugi, a kada sam ga pitao koje je vjere odgovorio je: „Ja sam komunista.“ Uzalud sam mu objašnjavao da to nije religija. Potvrdio je, ali je i dalje tvrdio da je komunista i ništa više.

Kada smo završili sa ručkom, guverneru, koji je musliman, poklonio sam Kur’an sa prijevodom na bosanski jezik. Rekao sam mu da je to poklon od Mešihata i da je kao musliman dužan naučiti Kur’an učiti na arapskom jeziku. Podsjetio sam ga na informaciju kojom raspolažemo da se kod Ujgura Mushafi spaljuju od strane kineskih vlasti, pa želim da mu kao guverneru poklonim Kur’an, da ga čuva i da ga se ne stidi. Rekao mi je: „Rahmet“, što na ujgurskom jeziku znači „hvala“. Pošto sam naučio kako se „hvala“ kaže na kineskom, rekao sam mu shishi. On je opet uzvratio: „Rahmet“, a ne „shishi“. Rekao sam: „Ok, rahmet.“ Nakon toga smo se smijali.

Glas islama, 328, A: Muftija dr. Mevlud ef. Dudić