Osvrt na političke prilike do Berlinskog kongresa

Ovaj period zaslužuje dužu istraživačku pažnju. Imamo osjećaj da istraživači i povjesničari olako prolaze preko tog perioda iz razloga što je bio relativno miran. Međutim, istraživanje tradicije i kulture Bošnjaka nezaobilazno je, naroito zbog posebnosti i izvornosti, kako u pogledu jezika, tako i ukupnog pogleda na svijet tadašnjih Bošnjaka iji je jezik bio priznat na sultanovom dvoru.

Sandžak u okviru Bosanskog ejaleta

Od 15. stoljeća sve do Berlinskog kongresa (1878) današnji Sandžak je djelovao u okviru Bosanskog ejaleta. To vrijeme je označeno kao vrijeme sandžačkog preporoda u kojem su djelovali znameniti sandžački stvaraoci, koji danas predstavljaju nezaobilazne pisce klasike ne samo u Bosni, već i u Turskoj. Riječ je o veoma značajnim autorima, koji su pored bosanskog pisali i na arapskom, turskom i perzijskom. To su, da podsjetim: Adem Hatem Akovali, Husein Podgoričanin, Jahja Taslidžili, Sulejman Tabaković, Sabit Užičanin, Šejh Muhamed Užičanin, Ahmet Gurbi Baba i drugi.

Međutim, od 1711. god. počinju teški i krvavi sandžački procesi, prije svega genocidi nad Bošnjacima koje su tada demonstrirale Crna Gora i Srbija uz pomoć logistike iz Rusije. Prema izvorima iz crnogorske historije, a što potvrđuje i vladika Njegoš II, tada je na Badnje veče ubijeno preko 1.000 Bošnjaka samo zato što su muslimani.

Dalji krvavi proces protiv Bošnjaka nastavljen je u Sjenici prije tačno 202 godine, tj. 1809, kada su Karađorđeve jedinice iznenada napale Sjenicu i sprovele neviđen genocid nad Bošnjacima, kada je ubijeno više od 2.000 nedužnih civila — muškaraca, žena, staraca i djece. Tada su stradale čitave porodice: Šabanović, Ordagić, Ibrović, Prašović, Ljuca i dr., dok je čuvena Kladnička džamija, najstarija u sjeničkom kraju, koja je sagrađena sredinom 17. stoljeća (čiji je neimar bio Juso Ibrović), potpuno uništena.

Zamislite, o ovoj tragediji bošnjačkog naroda otvorila se priča u Novom Pazaru tek nedavno. A koliko je takvih tragedija bilo u svakom od naših krajeva. Vođen je proces da Bošnjaci zaborave svoju historiju. To je bio metod da oni izgube identitet i budu što lakše asimilirani i prevedeni u drugi etos.

Svakako, aneksija BiH od strane Austro-Ugarske monarhije praktično je odvojila Sandžak od Bosne i njegovu sudbinu učinila neizvjesnijom i nezaštićenom pred naletima hajdučkih srpsko-crnogorskih grupa koje su imale rusku logistiku. U tom vremenu velikih nemira i buna, koje su se kretale od Nikšića, Kolašina, Valjeva, Karanovca (današnjeg Kraljeva) i drugih mjesta, bio je evidentan i pokušaj Turske da odoli pred novim evropskim političko-diplomatskim naletima šezdesetih i sedamdesetih godina 19. vijeka.

Međutim, sukobi između Srba i Crnogoraca s jedne strane i Bošnjaka i Albanaca s druge strane žestoko su se odvijali u Limskoj dolini u oblasti Vasojevića. Tada se već osjećalo da se Turska vojska povlači iz mnogih krajeva. U takvim okolnostima Bošnjaci su ostajali sa malo oružja i potpuno nezaštićeni. Ti procesi obračuna Vasojevića sa Bošnjacima bili su u periodu 1860–1878.

Još u tom vremenu, kako u svojoj knjizi „Vasojevići“ („Pobjeda“, Podgorica, 1992) piše akademik Miomir Dašić, te borbe su imale za cilj da Sandžak podijele između Crne Gore i Srbije, i to linijom komandovanja Limom od Plavskog jezera do Bijelog Polja i dalje preko Stožerna i Ljubišnje na gornji tok Drine. Prema ratnom planu, Gornje Polimlje (Vasojevići) predstavljalo je prostor koji je trebalo samo braniti na Limu od turskih upada. Glavni cilj te operacije bio je da se uništi Bihor, u kojem je živjelo većinom bošnjačko stanovništvo (vidi Dašićevu pomenutu knjigu, str. 516–517).

Naglašavam, prije Berlinskog kongresa, od povijesnih sandžačkih gradova Kolašin je doživio krvavu tragediju 1858–1867. Ostali gradovi koji su bili na povijesnoj granici Sandžaka, kao što su Podgorica, Spuž i Nikšić, bili su bezbjedni.

Ovdje želim ukazati na još jedan proces, tj. fenomen đurumlija, koji je oskudno istražen u bošnjačkoj historiografiji. Naime, Bošnjaci iz mnogih krajeva, a najviše iz Sandžaka, organizirano i dobrovoljno pošli su na razne strane ratišta Osmanske imperije da bi zaštitili granice ove velike zemlje. Mnogi od tih đurumlija — boraca — nikada se nisu vratili sa tog dalekog puta u zavičaj. S druge strane, oni malobrojni koji su se pod čudnim okolnostima vratili svojim porodicama imali su šta da ispričaju. Nažalost, brojna njihova sjećanja su uništena nakon Berlinskog kongresa (1878) i okupacije Sandžaka (1912).

Da samo ilustrujemo taj proces i fenomen đurumlija iz Bihora: oni su se okupili na zbornom mjestu na poljani. Svaki od njih je donio po jedan kamen, kojeg su ostavili na gomilu. To je bio pokazatelj koliko ih je otišlo u svijet. Adet je bio da, kada se budu vratili, svaki od povratnika đurumlija uzme po jedan kamen. Gle čuda, gomila kamena još stoji gotovo nepromijenjena. Ona je kao takva ne samo sandžačka, već i bošnjačka opomena.

Berlinski kongres (1878) i autonomija Sandžaka

Odlukama Berlinskog kongresa (13. juni – 13. juli 1878), između ostalog, Turska i velike sile, sa Bizmarkom na čelu, saglasile su se da plavsko-gusinjska oblast pripadne novoformiranoj državici Crnoj Gori, čiju teritoriju je ovaj međunarodni skup proširio tri puta. Takvoj odluci plavski i gusinjski Bošnjaci i Albanci se nisu povinovali. Žestoko su odgovorili međunarodnim diplomatama i nisu dozvolili nikakve ustupke.

U tom vremenu Turska je propadala tamo gdje joj je glava, a njen „rep“ čuvali su hrabri i odvažni Plavljani i Gusinjani, tj. Bošnjaci i Albanci, koji su se samoorganizirali prilikom napada čitave karadačke (crnogorske) vojske na čelu sa vojvodom Markom Miljanovim, a po odlukama i strategiji knjaza Nikole I Petrovića. Tu vojsku plavska odbrana je sačekala u selu Nokšiću, između Murine i Plava.

Nokšićki boj (3. i 4. novembar 1879). Ovaj događaj se prešutkuje u crnogorskoj historiografiji, ali zbog njega i dan-danas ispaštaju Bošnjaci i drugi građani ovog kraja, jer im je profašistička vlast Miloševićevog pulena Mila Đukanovića uništila i prodala sve institucije i fabrike, a građane iselila po čitavom svijetu, tako da ih danas ima tri puta više u Njujorku nego u Plavu i Gusinju.

Plavska republika (1878–1912). Zbog Plava i Gusinja i njihove nezavisnosti, koja je trajala pune 33 godine, kao što je poznato, Turska je ustupila Bar i Ulcinj, uz dva tovara zlata, Crnoj Gori, da bi se sačuvala plavsko-gusinjska oblast.

Početak iseljavanja Bošnjaka

Prvi talas iseljavanja Bošnjaka, poznat kao muhadžirluk, dogodio se nakon Berlinskog kongresa u Bosni, a dijelom i iz Sandžaka, Crne Gore i Srbije, gdje su Bošnjaci živjeli kao autohton narod. Oni koji su se iseljavali ostavljali su pisane tragove da nisu mogli da podnesu nepravdu, ubijanja najbližih, otimanja imovine i neljudske propise. Na taj način muhadžiri su postali veliki fenomen bošnjačke literature.

Nastavit će se…

Glas islama, 219, R: Analize, A: Dr. Šefket Krcić