1. UBIRANJE ZEKATA

Sasvim je nedvojbeno, u odnosu na islamske propise, da funkcija ubiranja zekata, određivanja i propisivanja načina ovog ubiranja, kao i organizovanje akcije u cijelosti, spada isključivo u nadležnost islamskih organa: organa vlasti tamo gdje oni postoje, ili vjerskih organa Islamske zajednice, kao što je to slučaj kod nas. Na to nas upu[1]ćuje sam Kur’an, propisujući dio zekata kao nagradu onima koji su angažovani u akciji ubiranja zekata, što nam nedvosmisleno ukazuje na to da je ubiranje zekata društvena funkcija i da je društvo ovlašteno da je vrši i organizuje na odgovarajući način.

Tako je nastupao Muhamed a.s. kao najodgovorniji i najautoritativniji faktor u prvoj razradi i primjeni zekatske kur’anske mi[1]sli. Zekat se ubirao u Bejtu-l-mal (centralnu državnu blagajnu). Svaki dinar iz ove oba[1]veze morao je doći u centralnu blagajnu. I poslije smrti Muhameda a.s. nastavljena je ova praksa. Ebu Bekr r.a. je vojno intervenisao protiv onih koji su odbili da ubiračima daju obavezni zekat. Drugi halifa Omer r.a. išao je istim putem.

Treći halifa Osman r.a. unio je, međutim, u način ubiranja zekata izvjesne izmjene. Podijelio je imovinu na dvije vrste: onu koja se može kontrolisati (zahir), kao što su poljoprivredni proizvodi i stoka, i onu koja se ne može kontrolisati (batin), kao što je novac i trgovačka roba. Za prvu vrstu imovine zekat su ubirali organi, a za drugu je prepušteno vlasnicima da sami daju zekat i raspoređuju ga prema propisima Šeriata. Prema shvatanju savremenih autora, tj. uleme novijeg doba, ovakva raspodjela danas nema više nikakva opravdanja zato što je svaku vrstu imovine moguće kontrolisati, tako da je princip h. Osmana bio prihvatljiv određeno vrijeme, a obzirom da su se okolnosti promijenile on više nije prihvatljiv i u tome nema ničega suprotnog Šeriatu, već isto kao što je u njegovom vremenu, shodno njegovom mišljenju, princip h. Ebu Bekra i h. Omera bio neprihvatljiv.

Veoma ugledni i poznati savremeni autor dr. Jusuf Kardavi u svom djelu „Fikh el zekat“, tom II, str. 747, kaže: „Zekat je, kao što smo vidjeli, strogo propisana obaveza (faridatun minallahi), ali u osnovi ne kao pravo ostavljeno pojedincima da ga oni, zavisno o snazi i slabosti njihovog vjerovanja, izvršavaju, odnosno neizvršavaju. Treba biti sasvim načisto da zekat nije nikakvo individualno dobročinstvo, niti milostinja. To je veoma značajna socijalna ustanova koju kontroliše društvo, a kojom rukovodi odre[1]đeni administrativni mehanizam i putem propisanog instrumentarija ubire zekat od obveznika i raspoređuje ga u propisane fondove i namijenjene potrebe. Ovdje nema nikakve razlike između bilo koje vr[1]ste imovine. Nadležni organi ubiru zekat od cjelokupne imovine, bez obzira da li je zahir ili batin, prema klasičnoj podjeli.“ Potpuno identično mišljenje zastupao je istaknuti islamski učenjak Muhamed Ebu Zehre i mnogi drugi, tako da se nameće zaključak da nadležni organi i odgovorni faktori (ulu-l-emr) moraju preuzeti ubiranje i raspodjelu zekata od svih vrsta imetka, bilo od zahira ili batina, i to iz dva razloga. Prvo, zbog toga što su ljudi potpuno zane[1]marili izvršavanje obaveze zekata od svih vrsta imetka, tako da uopće ne ispunjavaju punomoćje koje im je dao halifa Osman i drugi upravljači poslije njega. Drugo, zbog toga što se sada sve vrste imovine i zarade mogu kontrolisati.

2. RASPODJELA ZEKATA

Fondovi na koje se raspoređuje prihod od zekata posve su jasno Ku’anom određeni. Osnov u tome čini 60. ajet sure Et-Tevbe. Prema odredbi ovog ajeta obavezna vjerska davanja, u šta spada zekat i sadekatu-lfitr, mogu se trošiti i raspoređivati jedino u osam pomenutih fondova: 1. za siromahe, 2. za ugrožene, 3. za ubirače, 4. za one čija srca treba privući, 5. za oslobađanje robova, 6. dužnicima, 7. za opće dobro (fi sebilillah) i 8. putniku. Na kraju ajeta se naglašava da je ovakva raspodjela ustanovljena Božjom odredbom (faridaten minellah). Postavlja se sada pitanje ko je nadležan i šeriatski ovlašten da vrši raspodjelu prihoda od spomenutih doprinosa, kako će se i na koji način vršiti raspodjela? Da li se prihod mora raspodijeliti na sve fondove ili se može, prema potrebi, uložiti samo u jedan fond? Prethodno smo utvrdili da ubiranje zekata predstavlja društvenu funkciju, koju trebaju i mogu obavljati samo nadležni i odgovorni organi. Isto obilježje i značaj ima i funkcija raspodjele zekata u fondove i određivanje njihovog prioriteta. Nadležni organi Islamske zajednice, još u vrijeme bivše Jugoslaviji, razmatrajući pitanje materijalne baze za vjerski život i pitanje novih izvora za prihode, odlučili su, poslije dužeg i temeljitijeg izučavanja, da se zekat, u šta spada i sadekatu-l-fitr, kao što smo to već ranije istakli, ubire i raspoređuje prioritetno samo u fond za izdržavanje vjerskih zavoda: fakulteta i medresa.

Nema, niti može biti bilo kakve sumnje u šeriatsku opravdanost ovakve odluke. Niko ne može reći, niti je bilo ko od priznatih mudžtehdida, osnivača islamskiih pravnih škola – mezheba, tvrdio da se zekat ne može dati u svrhu školovanja i pripremanja vjerskog kadra. Među prvima na našim prostorima ko je pisao i govorio o ovom pitanju jeste Husein-ef. Đozo. Njegovo tumačenje kategorije fi sebilillah prihvaćeno od strane Islamske zajednice i na kraju realizovano. U svom poznatom radu “Značaj i šeriatska osnova akcije ubiranja i raspodjele zekata i sadeka I fitra” Husein Đozo je zapisao: „Otvaranje Fakulteta iziskivalo je ogromna materijalna sredstva. Tu nam se najbolje ukazuje nužno povezivanje duhovne i materijalne komponente, odnosno duhovnih i materijalnih vrijednosti.

Fakultet kao izraz potrebe duhovne komponente pretpostavljao je postojanje solidne materijalne baze. Trebalo je stvoriti tu bazu i pronaći stalne i sigurne nove izvore prihoda. Historija će najbolje pokazati koliko je bio značajan potez i koliko mudra i opravdana odluka organa Islamske zajednice da se u stvaranju nove baze i u pronalaženju novih izvora prihoda orijentišu na zekat, sadekatu-l-fitr i da reaktiviraju ove izvore i ponovo ih privedu svojoj pravoj svrsi. Iako je naša islamska javnost prilično dobro upoznata i informisana o ovom pitanju, koje se pretvorilo u najvažniju akciju našeg historijskog trenutka, ipak držimo da neće biti suvišno ako se još jedanput na njega osvrnemo i damo kratak rezime.” Koliko je Đozo u pravu kada je napisao da će historija pokazati kako je značajan potez i koliko mudra i opravdana odluka organa Islamske zajednice, sprovođenje acije zekata evidentno je i sa ove vremenske distance. Svi poznati savremeni islamski autoriteti jednoglasni su u tome da riječ fi sebilillahi obuhvata sve opće potrebe jedne zajednice. Rešid Rida tumači ovu riječ u svom tefsiru „Tefsirul Kur’anil Hakim“ i veli: „Davati i trošiti na Božjem putu (fi sebilillah) znači davati za opće potrebe koje čine osnov vjerskog i društvenog života. U naše doba“ – ističe Rešid Rida – „najpotrebnije je i najopravdanije zekat davati u svrhu školovanja i pripremanja ljudi, koji će tumačiti i objašnjavati istine islama. Tu na prvom mjestu dolazi otvaranje i izdržavanje vjerskih škola.“ Mogli bismo dalje navoditi veliki broj autora koji potvrđuju ovo mišljenje, međutim, smatram da bi to bilo nepotrebno. Stvar je isuviše jasna da bi je trebalo više dokazivati. Ostalo nam je još da kažemo nešto o određivanju prioriteta fondova. Rekli smo ranije da se zekat raspoređuje prema izričitoj odredbi Kur’ana na osam fondova. Utvrđeno je, prema propisima fikha, poseb[1]no na osnovu mišljenja imama Ebu Hanife, da se zekat može rasporediti samo u jedan fond. Postavlja se sada pitanje: ko je taj ko će ocijeniti i odrediti koji od tih osam fondova u datim okolnostima ima prioritet? Već smo utvrdili da su ubiranje i raspodjela zekata javne društvene funkcije. Sasvim je razumljivo i logično da je i određivanje prioriteta određenog fonda, isto tako, javna služba koju može, treba i mora da obavlja samo javni organ. Konkretno kod nas bi taj organ bio reisu-l-ulema i nadležni oragni Islamske zajednice, jer su na njega putem menšure prenesene određene ovlasti i javne službe koje spadaju u nadležnost najvišeg organa u islamu – imama, halife. Tumačeći ajet „innemes sadekatu“ ima[1]mi Razija kategorički tvrdi da pravo ubira[1]nja zekata, njegova raspodjela i određivanje prioriteta fondova pripada isključivo javnom organu – imamu i njegovom zastupniku (Tefsiri Ke’bir, svezak 16, str. 114). Poznati hanefijski pravni naučnik Kemaludin Ibni Hemam zastupa isto mišljenje. On tvrdi da ajet „Huz min emvalihim sadakaten…“ ne samo da ovlašćuje imama (javni organ) da ubire zekat, raspoređuje ga i određuje prioritet fondova, nego mu to imperativno, i to samo njemu, stavlja u dužnost. To je isključivo njegova funkcija. (Fethul Kadir, svezak 1, str. 487).

Takođe i dr. Jusuf Kardavi nedvojbeno zaključuje: „Ja smatram da su u tom pitanju šeriatski tekstovi sasvim jasni i određeni. Svi oni veoma jasno utvrđuju da je ubiranje i raspoređivanje zekata, kao i određivanje prioriteta fondova, isključivo pravo i obaveza javnog organa.“ (Fikh el zekat, svezak II, str. 766) U odnosu na pitanje određivanja prioriteta fondova, a obzirom na Islamsku zajednicu kod nas i nove uslove u kojima živi i razvija se, bilo bi potrebno imati u vidu sljedeće činjenice: Još za vrijeme prvog halife Ebu Bekira, a na prijedlog h. Omera, obustavljeno je davanje dijela zekata u Fond „muellefe-tul kulub“. Ta je odluka kasnije prihvaćena od svih halifa. Niko joj se nije suprotstavio. Tako je idžmaom obustavljeno davanje u ovaj fond, jer je naglim jačanjem i širenjem islama postalo nepotrebno. Time je h. Omer i obrazložio svoj prijedlog. Isto tako je, silom razvoja društva, automatski obustavljen još jedan fond, a to je Fond za oslobađanje robova (fir-r-ikabi). Danas više ne postoje robovi u klasičnom smislu. Ropstvo je potpuno ukinuto, a to je, ustvari, i bio cilj ovog fonda. Kur’an iz opravdanih razloga nije mogao jednostav[1]no jednom odredbom ukinuti ropstvo, ali je propisao niz mjera, među koje spada i ovaj fond, koje su imale za cilj postepeno uki[1]danje ropstva. Kada se to sada definitivno ostvarilo, time je svakako prestala funkcija ovog fonda. Raspodjela u fond za putnika i dužnika, moglo bi se reći, da u našim uslovima nema neke osobite potrebe.

Postoje posebne ustanove koje kreditiraju građane. To je pitanje potpuno regulisano određenim propisima. Uslovi su u tom pogledu sasvim izmijenjeni. Položaj putnika se, isto tako, temeljito izmijenio. Putovanje više ne predstavlja poteškoće, kako je to nekada bilo, kada je putnik išao pješke ili na konju mjesecima pod vrlo teškim uslovima, izlažući se velikim opasnostima. Dešavalo se da se u putu razboli, bude opljačkan ili na drugi način ostane bez sredstava daleko od domovine i svojih bližnjih, prijatelja i poznanika. Danas to nije više tako. Prema tome, fond putnika i dužnika nema danas nekog značaja. U najmanju ruku daleko je od toga da bi mogao uživati bilo kakav prioritet. Ostaje nam Fond za zbrinjavanje siromašnih (fukara) i ugroženih (mesakin). I ovaj fond, iako ne možemo reći da je potpuno ugašen, ipak nema onaj značaj kojeg je nekada imao u drugim prilikama i drugim sredinama. U našim uslovima brigu so[1]cijalne opskrbe preuzela je na sebe država. Postoji veliki broj socijalnih ustanova kojima je dužnost vođenje brige o nezbrinutiim i siromašnim, a koje ne vrše svoju ulogu na pravi način te je potrebno izvršiti pritisak na njih i izboriti se za prava ugroženih kategorija koja im po osnovu raznih zakona pripadaju. Iz svega izloženog proizilazi da Fond za opće dobro (fi sebilillah) ostaje jedini kao aktuelan i prioritetan. Niko ne može poreći da otvaranje medrese, njeno izdržavanje i pravilan rad, kao i izdržavanje i rad islamskog fakulteta, predstavlja najosnovniju potrebu našeg vjerskog života. Mi u ovom trenutku nemamo značajnijeg pitanja niti važnije potrebe.

Nadležni javni organ Islamske zajednice šeriatski je ovlašten da može, prema ocjeni potreba, odrediti prioritet određenog fonda, što je u našem slučaju i učinjeno, određujući prioritet Fonda fi sebilillahi, odnosno fonda fakulteta i medresa, da’veta – pozivanja Allahovoj vjeri, a zar u naše doba u našim prilikama ima išta preče od toga. Historijski gledano, Božji Poslanik i prvi halife su jedinstveno organizovali i vodili akciju zekata i ne nalazimo u literaturi drugačijih podataka. Pokušaji ponovne uspostave organizovanog menadžmenta zekata rezultiralo je pojavom mnoštva organizacija, fondova i raznih domaćih i stranih institucija koje bi da prikupljaju i distribu[1]iraju zekat. Smatram da ova pojava mnoštva jeste posljedica slabe centralne vlasti koja je ili prepustila tu zadaću drugima, ili nije adekvatno organizovala samu akciju. Islamska zajednica ne smije sebi dozvoliti takvu situaciju, jer po svom poslanju, a i opredjeljenju , ona treba i mora da radi na jedinstvu muslimana na svom prostoru u svakom pogledu. Samo Islamska zajednica treba i može ispravno da vidi i procijeni šta je opći interes (maslehatu’l-murseleh) i da u tom smislu reaguje. To je dobra prilika da Islamska zajednica ostvari svoju zadaću i ojača poziciju relevantnog društvenog faktora.

Glas islama, 256, R: Pitajna i odgovori, A: Rešad ef. Plojoivć