I kada god bi jedna generacija izumrla, oporučivala bi onima iza sebe da mu ne vjeruju, da se protiv njega bore i suprostavljaju mu se. Tako bi otac, kada mu sin poraste i mogne razumjeti, nasamo ga savjetovao da ne vjeruje Nuhu, koliko god živio i koliko god postojao. I njihova pokvarena priroda je odbijala vjeru i slijeđenje Istine. I zato: Oni mu rekose: „O Nuhu, s nama si raspravljao pa si raspravu oduljio. Daj neka nam se desi to čime nam prijetiš, ako istinu govoriš!” Reče on: „Ako Allah htjedne, On će vam to dati i vi Mu nećete moći umaći!” Kad On nečemu kaže: „Budi“ ono i bude. Kada je izgubio svaku nadu da se situacija mogla popraviti i spasiti i kada je vidio da u njima nema nikakva dobra, da ga na sve načine, djelima i riječima, vrijeđaju, suprotstavljaju mu se i utjeruju u laž, Nuh a.s. je zamolio Allaha dž.š da na njih izlije svoju srdžbu, pa se Allah odazvao njegovom pozivu i udovoljio njegovoj molbi. Allah dž.š. navodi Nuhovu dovu: “Gospodaru moj” – reče on – “moj narod me u laž utjeruje, pa presudi između mene i njih, i spasi mene i vjernike koji su sa mnom. Gospodaru moj, ne ostavi na Zemlji nijednog nevjernika. Jer, ako ih ostaviš, u zabludu će Tvoje robove dovoditi, i samo će grješnike i nevjernike rađati!” Tako se protiv njih nagomilalo njihovo nevjerstvo, grijesi, nemoral i dova od strane njihova poslanika. I Nuhu se objavi: „Od tvog naroda neće više niko vjerovati, osim onih koji već vjeruju.” Ovo mu je bila utjeha za sve što su mu učinili „pa se ne žalosti zbog onoga što oni rade”. Oni su na ovom svijetu bili poznati po otvorenom nevjerovanju i pretjeranoj tvrdoglavosti, a takvi će biti i na budućem svijetu, jer će i tada poricati da im je poslanik uopće došao. Buhari prenosi od Ebu Se’ida da je Božji Poslanik s.a.w.s. rekao: „Nuh a.s. i njegov narod će doći, pa će mu Allah dž.š. reći: ‘Jesi li prenio?’ ‘Jesam,Gospodaru moj’ – odgovorit će on. Zatim će Allah dž.š. pitati njegov narod: ‘Je li vam prenio?’ Oni će reći: ‘Ne, nama nikakav vjerovjesnik nije dolazio!’ Zatim će Allah dž.š. pitati Nuha: ‘Koga imaš za svjedoka?’ On će odgovoriti: ‘Muhammeda i njegove sijedbenike’, pa ćemo mi tada posvjedočiti da je prenio.“ Nuh a.s., nakon što mu bi objavljeno: „Od tvog naroda neće više niko vjerovati, osim onih koji već vjeruju”, prestade pozivati ljude u vjeru, ali se prihvati druge velike obaveze kojom ga Allah dž.š. zaduži. Uzvišeni Allah kaže: „I mi mu objavismo: ‘Pravi lađu po Našem nadzoru, našem nadahnuću.”

Neki učenjaci kažu da kad mu je Allah dž.š. uslišao dovu, naredio mu je da zasadi drvo od kojeg će kasnije napraviti lađu. Posadio ga je i čekao stotinu godina da naraste, a onda je narednih stotinu godina obrađivao to drvo. Drugi kažu da ga je obrađivao četr[1]deset godina. Allah dž.š. najbolje zna. Ljudi su mu dolazili, ali Nuh a.s. nije više pozivao. Ljudi su mu se čudili, rugali, govorili: „O Nuhu, zar si postao drvosječa i stolar, nakon što si bio poslanik.” Nuh a.s. je po Allahovom nadahnuću i pod Njegovim nadzorom i praćenjem pravio lađu tako da je pravilno napravio. Nuhova a.s. lađa je bila prva napravljena lađa i Allah Uzvišeni je učini trajnim primjerom i uzorom gradnje. Bila je tako velika da poslije nje nije bilo slične. Od Ibn Abbasa r.a. se prenosi: „Bila je duga hiljadu i dvije stotine, široka šest stotina aršina, a visina joj je bila trideset aršina. Imala je tri sprata, za svaki sprat po deset aršina. Najniži sprat je bio za životinje i divljač, srednji za ljude, a gornji za ptice. Vrata su joj bila sa zadnje strane, a sa gornje strane je bila zaštićena jednim prekrivačem. Nuh a.s je pravio lađu na brdu, gdje u blizini uopće nije bilo vode. Uzvišeni Allah kaže: „I on je pravio lađu, i kada god bi pored njega prolazile glavešine njegovog naroda, rugali bi mu se. Nisu vjerovali da će se desiti ono čime im je prijetio.“ „Ako se vi rugate nama” – govorio je on – “i mi ćemo se rugati vama, kao što se vi rugate, i saznat ćete kome će doći ponižavajuća kazna i ko će u vječnoj patnji biti.” Allah Uzvišeni je obavijestio Nuha a.s. da će spasiti njegovu porodicu od potopa, sve vjernike i po par životinjske vrste kako bi opstale. Ali ga je i upozorio kada se ispuni Njegova odredba i ostvari Njegova kazna da se ne zalaže kod Njega opet za njih. Uzvišeni Allah je znao da bi se on mogao sažaliti kada vidi kakva ih kazna obuzima. Allah Uzvišeni mu je rekao: „Kada dođe Naša naredba i voda provri, ti u lađu ukrcaj od svake vrste po jedan par i svoju porodicu, osim onih o kojima je sud već donesen. I ne obraćaj Mi se za one koji ne vjeruju!

Oni će doista biti potopljeni!“ Ibn Abbas je rekao: „Prva ptica koja je ušla bio je papagaj, a zadnja životinja magarac, a Iblis je ušao držeći se za rep magarca.“ Takođe navodi: „Bilo je osamdeset muškaraca sa svojim ženama. Sa Nuhom a.s. su bila i njegova tri sina: Ham, Sam i Jafet i njegove snahe. Sin Jam je bio potopljen. Što se tiče Nuhove žene, spomenute u Kur’anu, umrla je kao nevjernica prije potopa. Kada je Nuh a.s. zajedno sa vjernicima stigao na brdo zatekao je pred lađom po par svih životinja. Došle su sa svih strana svijeta i čekale dozvolu da se popnu na lađu. Kad se Nuh a.s. zajedno sa onima koji su vjerovali smjestio u lađu, rekao je: „Hvala Allahu Koji nas je spasio od naroda nasilničkog! Gospodaru moj, iskrcaj me na blagoslovljeno mjesto, Ti si Onaj Koji to najbolje umije.“ Zbog toga je lijepo spomenuti Allahovo ime pri ukrcavanju u brod, jahanju životinje ili pri ulasku u bilo koje prijevozno sredstvo. Ukrcali su se na lađu i došla je naredba o potopu Zemlje i svega što je bilo na njoj. Uzvišeni Allah kaže: „I mi smo kapije nebeske pootvarali vodi koja je neprestano obilno lila i učinili da iz zemlje izvori provru. I vode su se sastale kako je određeno bilo. I on reče: ‘Ukrcajte se u nju, u ime Alla[1]ha, neka plovi i neka pristane! Moj Gospodar, doista, prašta i Milostiv je.’ I ona je zaplovila sa njima na valovima poput planina, i Nuh zovnu svoga sina, koji je bio podaleko: – Sinko moj, ukrcaj se s nama, i ne budi s nevjernicima.“ To je bio četvrti Nuhov a.s. sin, koji je radio loša djela i nije ispovijedao vjeru svoga oca. Očinska ljubav, kada je nastupio potop, kao da je učinila da Nuh a.s. zaboravi da mu je već objavljeno: „Od tvog naroda niko više neće vjerovati, osim onih koji već vjeruju“, pa pozva sina da primi vjeru i da se ukrca u lađu kako ne bi doživio sudbinu nevjernika, ali on odbi i reče da će se skloniti na brdo koje će ga od vode zaštiti, vjerujući da voda neće dostići vrhove planina.

Nuh a.s. mu reče: „Niko danas Allahove kazne neće pošteđen biti, osim onoga kome se On smiluje.“ Val ih razdvoji i on potopljen bi. Propade sa svojim istomišljenicima, mnogobošcima na ovome, a propast će i na budućem svijetu. Kažu mufesiri da se voda tada podigla 15 aršina iznad najvisočije planine na Zemlji i poplavila je cijelu, uzduž i poprijeko, tako da na Zemlji nije ostalo žive duše. Kada je sa stanovnicima Zemlje bilo završeno i kada na njoj nije ostao niko ko obožava nekog ili nešto mimo Allaha Uzvišenog, Gospodar je Zemlji naredio da proguta svoju vodu, a nebu da prestane liti kišu. I povuče se voda, i smanji se njen nivo, i ispuni se odredba i snađe ih ono što je Allah Uzvišeni još prije znao i odredio, a to je da će ih zadesiti kazna koja ih je zadesila. Kada je Nuhova lađa pristala na planini El-Džudijj i kada je bilo ponovo moguće hodati po zemlji, Uzvišeni Allah je rekao: „O Nuh, iskrcaj se sa mirom Našim i blagoslov tebi i narodima koji će se izroditi, od ovih koji su s tobom. Bit će naroda kojima ćemo davati da uživaju, a koje će poslije snaći strašna kazna nesnosna.“ Neki kažu da se Nuh a.s. sa svojim saputnicima ukrcao na lađu 10. redžepa, da su njome plovili 150 dana i da su na lađi u planini El-Džudijj ostali mjesec dana. Njihov izlazak iz lađe desio se 10. dana muharema, a Allah najbolje zna. Kada su se iskrcali iz lađe Allah dž.š. je Nuhu obećao da više nikada neće dati potopa stanovnicima na Zemlji i kao znak sjećanja na to obećanje dao je dugu u oblacima. Ljudi su nakon potopa nastanjivali područje sjevernog Šama, to jest, jug današnje Turske i sjever Sirije. Allah Uzvišeni je učinio sve ljude neplodnim koji su sa Nuhom a.s. spašeni, a samo su Nuhovi a.s. sinovi dobili potomstvo. Zato je Nuh a.s. drugi otac čovječanstva. O tome Uzvišeni Allah kaže: „A kada nas Nuh zovnu Mi smo se lijepo odazvali, njega i porodicu njegovu smo nevolje teške spasili, i samo potomke njegove u životu ostavili, i u naraštajima kasnijim mu spomen sačuvali, mir Nuhu od svjetova svih, eto tako Mi nagrađujemo one koji dobra djela čine, on je bio rob naš vjernik.” Tako svi ljudi koji danas žive na Zemlji vode porijeklo od tri Nuhova a.s. sina: Sama, Hama i Jafeta, koji su bili na lađi zajedno sa svojim ženama. Od Seida ibn Musejiba se prenosi da je rekao: „Nuh je ostavio tri sina – Sama, Hama i Jafeta, a svaki od njih je predak po tri grupe naroda. Tako je Sam predak Arapa, Perzijanaca i Vizantijaca; Ham je predak Kopta, Crnaca i Berbera, a Jafet je predak Turaka, Slavena i Je’džudža i Me’džudža.“

Ne zna se tačno koliko je Nuh a.s. živio nakon potopa, ali se zna da je cijeli svoj život posvetio robovanju Allahu Uzvišenom. Uzvišeni Allah za njega kaže: „On je zaista bio zahvalni rob.” Zahvalivao je Uzvišenom Allahu na jelu, piću, odjeći i uopće na svim stvarima. Nuh a.s. je ukopan u Meki, a Allah najbolje zna. Puno se pouka može izvući iz ovog kazivanja. Neke od njih su da budemo strpljivi u pozivanju na Allahov put svojih roditelja, djece, žena, rodbine, komšija i ostalih ljudi, jer je ako je Nuh a.s. pozivao svoj narod 950 godina, što mi ne bi mogli pozivati, i to puno kraće, jer naš prosječni život je od 60 do 70 godina. Ne ukrcavajmo Nuhovog a.s. sina na lađu, jer treba da izvučemo pouku da mi ne upućujemo na pravi put, već Allah Uzvišeni, a naše je samo da ih pozovemo. Treba da smo svjesni i da Allah daje svakom šansu da povjeruje, da je Strpljiv, da je Milostiv, ali i da žestoko kažnjava kada stanovnici Zemlje prevrše svaku mjeru. Tako da čovjek treba u životu da živi između straha i nade – straha od Allahove kazne, a i nade u Allahovu milost. I na kraju, trebamo znati da šta god čovjek posije to će i požnjeti i da je Allah zaštitnik iskrenih robova, koje nikada ne ostavlja i koji na kraju pobjeđuju, jer Allah je s njima. Nastavit će se..

Glas islama, 248, R: Historija islama, A: Enes Ibrović