PITANJE: Da li je dozvoljeno učestvovati ili organizirati novogodišnje proslave, kupovati poklone djeci „od Djeda Mraza“, kititi jelke, organizirati vatromete itd.?
ODGOVOR: Kako se mjesec decembar bliži kraju tako se i naši gradovi i okruženje „priprema“ za ispraćaj stare i doček Nove godine. Obilježavanje dolaska Nove godine je stvar u
kojoj aktivno ili pasivno učestvuju skoro svi građani prostora i države u kojoj živimo, kako kroz pripremu kućnog ambijenta ispraćaja i dočeka, tako i kroz obilježavanje na nivou gradova i naselja, gdje se iz gradskih budžeta, u koje se slijevaju sredstva svih poreskih obveznika, svake godine izdvajaju značajna sredstva u cilju ukrašavanja ulica, javnih prostora i trgova.
Sam čin obilježavanja Nove godine kao praznika, koji nastupa u ponoć 31. decembra, nije događaj koji ima bilo kakav identitetski element niti značaj za pripadnike islama. Naprotiv, njegovo obilježavanje je vezano za pripadnike drugih vjerskih zajednica i ideologija, prema kojima islam ima jasan stav, ali ih istovremeno uvažava zbog činjenice da njima pripadaju brojni naši sugrađani, komšije, prijatelji, radni kolege itd. sa kojima dijelimo životni prostor.
Pripadnici islama imaju svoje mubarek dane, posebno računanje vremena, a samim tim početak i kraj godine, kao što to imaju svi veliki narodi i civilizacije, tako da oponašanje
drugih, a nepoznavanje svoje historije i kulture predstavlja identitetski problem, čiji stepen rasprostranjenosti ukazuje na veličinu izazova pred kojim se kao ummet nalazimo.
Činjenica je da su muslimani u vremenu koje iza nas, prije 20-30 i više godina, u mnogo većem broju aktivno učestvovali u „proslavama“ i obilježavanju Nove godine. Taj broj je danas značajno smanjen, tako da nije preostalo puno pripadnika islama koji svoje domove ukrašavaju jelkama, svjetiljkama i drugim ukrasima, ali je činjenica da ih još uvijek ima, kao i da je dosta onih koji u tome ne vide ništa strašno što bi zahtijevalo reakciju, tako da se ravnodušno odnose prema svojim članovima rodbine ili porodice koji to čine. Temeljna obaveza svakog muslimana, pored šehadeta, namaza, posta, zekata, hadža jeste promocija i naređivanje dobra, kao i odvraćanje od svega što je loše ili je suprotno islamu. Stoga je svako pozvan, posebno onaj ko poznaje određeni propis ili je svjestan propusta, da upozori onoga ko se ponaša suprotno, kako bi se popravio, a Allah dž.š. je Onaj koji daje rezultate.
Činjenica je i da oni koji ukrašavaju svoje domove ne govore da to smatraju sastavnim dijelom svoje vjere i identiteta, već to čine po inerciji i navici od ranije, kao i pod uticajem društva u kojem su manjina, pokazujući na taj način da nemaju dovoljno snage i vjerske svijesti u cilju odstranjivanja ove navike iz svojih života.
Svako ko iole poznaje vjeru islam zna da Nova godina, koja nastupa 31. decembra, nije muslimanska nova godina, da nije islamski tim povodom organizirati bilo kakve događaje niti „proslave“, da Djed Mraz nije lik koji pripada muslimanima već kršćanima, da nije od muslimanske tradicije niti sunneta Poslanika a.s. tim povodom djeci kupovati bilo kakve poklone, sa kojim bi i ona ovaj datum počela na poseban način posmatrati, niti je islamski organizirati različite programe koji se završavaju vatrometom u ponoć, sa kojim se ulazi u Novu godinu. Pripadniku islama nije mjesto na bilo kojem od prethodnim događaja, niti u njegovom toplom domu treba imati mjesta za ono što je suprotno njegovoj vjeri i što narušava čistotu njegovog životnog prostora.
Poslanik a.s. nas upozorava na opasnost slijeđenja i oponašanja drugih naroda, pa kaže u hadisu kojeg bilježi Ebu Davud: „Onaj ko oponaša jedan narod njemu i pripada.“

PITANJE: Da li je dozvoljeno praznovati ostale praznike koji dolaze iza Nove godine?
ODGOVOR: Praznici koji nastupaju neposredno prije ili nakon Nove godine su vjerski praznici naših komšija pravoslavaca i katolika. Imajući to u vidu, jasno je da oni nemaju vjerski
značaj niti vjersku simboliku za muslimane, tako da pripadnici islama u njihovom praznovanju i obilježavanju neće učestvovati, osim na način čestitanja onima kojima pripadaju.
PITANJE: Da li je dozvoljeno čestitati komšijama novogodišnje i pravoslavne praznike, poput Nove godine, Badnje večeri, tzv. Božića, srpske nove godine itd… Da li je dozvoljeno odlaziti na porodične slave pravoslavnih komšija i prijatelja i čestitati im iste.
ODOGOVOR: Čestitanje praznika je stvar bontona, međusobnog poštovanja i uvažavanja, tako da većina islamske uleme ne smatra zabranjenim, niti pokuđenim, da musliman svom
komšiji, pripadniku druge vjere uputi riječi čestitke povodom njegovih različitih vjerskih praznika i događaja. Čestitka koju pripadnik islama upućuje svome komšiji ne smije u sebi sadržati formulaciju koja je sa aspekta islama zabranjena ili sporna, već to treba učiniti na način koji se ne kosi sa Kur’anom ili Sunnetom, kao što je: „Sretan praznik“, „Želim vam sve najbolje povodom vašeg blagdana“, „Puno sreće i uspjeha povodom vašeg praznika“, „Čestitam vam praznike“, ili bio koja slična formulacija koja sadrži izraze međusobnog poštovanja na koje nas vjera islam poziva. Svima je poznat propis da se od kurbanskog mesa može dio podijeliti i svojim komšijama nemuslimanima u znak poštovanja i njihovog uključivanja u radost pripadnika islama, tako da je ovo samo još jedan korak dalje u cilju jačanja dobrih odnosa, punih međusobnog poštovanja između pripadnika islama i drugih vjerskih zajednica, što je preduslov za bolju zajedničku budućnost.
Čestitke povodom pomenutih praznika mogu biti riječima prilikom susreta, SMS porukom ili posjetom i direktnim čestitanjem. U zadnjem slučaju muslimani moraju voditi računa da prilikom posjete konzumiraju od hrane ili pića samo ono što je čisto, to jest ne sadrži alkohol, niti svinjsko meso ili mast. Svakako da dobar i čestit komšija kršćanin neće biti uvrijeđen kada njegov komšija musliman izrazi svoje zahtjeve u pogledu hrane i pića, već će biti počašćen da onog ko ga se sjetio i ispoštovao čestitkom i dolaskom ispoštuje čistom hranom i pićem.
Po ovom pitanju postoje i drugačija mišljenja pojedinih učenjaka, međutim ona su posljedica uticaja sredine i prilika u kojima su dotični učenjaci djelovali, kao i nepoznavanja prilika u
kojima žive muslimani širom svijeta, tako da takva mišljenja nisu zasnovana na jasnom kur’anskom niti sunnetskom dokazu, već ličnom razumijevanju općih načela i njihovom tumačenju od strane dotičnih osoba. Pomenuta mišljenja se nerijetko u formi fetvi mogu naći prevedena na različitim portalima kod nas, gdje se često i kroz prijevod vidi površnost u poznavanju vjere i arapskog jezika onih koji takva mišljenja i stavove šire ili danas zastupaju.
Islam nije vjera izolacije, isključivosti i grubosti, već vjera upoznavanja, tolerancije, poštovanja i suživota, tako da posljedica širine islama, blagosti i pažnje njegovih pripadnika nerijetko bivaju motiv dubljeg proučavanja islama od strane nemuslimana, koji se nekada završavaju i prihvatanjem islama.