To je najveća moguća nesreća postati sudbinom kriv, bez prave krivice. „Glas Crnogoraca“ u Cetinju objavio je 11. oktobra 1912. godine sljedeću vijest: „U subotu, 6. o.m. naša vojska za- uzela varoš Plav, a 7. o.m. zauzela je varoš Gusinje sa okolinom, bez ikakva otpora od strane Turske. Turci su sreli našu vojsku sa hljebom i solju…“ Izrazita većina stanovništva prihvatila je crnogorsku vlast i prema njoj se korektno i lojalno ponašala. Izvještaji iz novembra i decembra 1912. godine ukazuju da su najodgovorniji predstavnici Oblasne uprave i ostalih vla- sti političko-bezbjednosnu situaciju na terenu pozitivno ocje- njivali. Primjerice, oblasni upravitelj Milutin Radonjić u novem- bru 1912. godine piše „da je muslimansko stanovništvo Plava i Gusinja manifestovalo svoju podaničku lojalnost crnogorskoj državi…“ To, uz uvodni citat da su Muslimani primili crnogorsku vojsku „s hljebom i solju“, što prema drevnim običajima pred- stavlja vjernost koja se ne smije prekršiti, osnažuje zaključak da nije bilo nikakva osnova da se prilike smatraju nepovoljnim. Međutim, tokom februara 1913. godine na teren Plava i Gusinja upućena je Donjo-vasojevička (Beranska) brigada pod komandom brigadira Avra Cemovića, nakon čega se pre- ma stanovništvu pristupilo primjeni veoma teških represivnih mjera, koje će ostaviti negativne posljedice u životu ljudi ovo- ga kraja. Dolazak brigade službeno je objašnjen potrebom „efika- snijeg razoružavanja Bošnjaka (tada Muslimana) i Albanaca i zbog izvjesne bojazni od nemira tamošnjeg stanovništva“. Nije, međutim, poznato da je nakon toga nešto više urađeno na razoružavanju stanovništva, niti je u ovom kraju bilo ma kakvih pojava nemira i pobuna. Ali je Cemovićevim dolaskom otpočeo proces zloupotrebe vlasti, kojima je prethodila neka vrsta dobrovoljnog nošenja crnogorskih kapa od jednog broja viđenih plavskih Muslimana. Kapa je u ono vrijeme služila kao spoljni izraz nacionalne, vjerske i državne pripadnosti. Grupa građana Plava uputila je 5. februara 1913. godine žalbu „Njegovom veličanstvu Kralju Gospodaru“. Kraljevska kancelarija je žalbu ustupila Gusinjskoj kapetaniji na službeni postupak. Iz zapisnika o saslušanju Danila (Halil-bega) Redže- pagića vidljivo je da je tužba upućena od strane 12 građana Plava. U vezi sa tim saslušana su četiri građana: Ivan (mulla Cano) Ivanović i trojica Redžepagića – spomenuti Danilo (Halil beg), Ivan (Emrulah-beg) i Uroš (hodža). Njihova imena, nazna- čena u zapisniku o saslušanju, kao i konstatacije u generalija- ma koje su o sebi u zapisnik unijeli, u kojima stoji da su svi sa- slušani „vjere pravoslavne“, ukazuje da je tada – 11. marta 1913. godine, proces prevođenja pripadnika islamske u pravoslavnu religiju u Plavu i Gusinju već bio u punom jeku. U izvještaju policijskog kapetana M. Dragovića kojim je 11. marta 1913. godine proslijedio naprijed spomenuta saslušanja spominju se poimenično pet građana Plava koje je Kraljevski prijeki vojni sud osudio na smrt i strijeljao na Racini. Iz određe- nih razloga, kapetan je prešutio da je tog dana strijeljano 11, a ne pet ljudi… Iz izvještaja zastupnika plavske općtine vidljivo je da za je- dan broj strijeljanja nije postojala ni krivična prijava, pa prema tome ni presuda, makar formalnog karaktera, a braća Ferović nisu se nalazili ni na spisku strijeljanih. Kao razlog njihovog osuđivanja i strijeljanja Vešović (član Vojnog prijekog suda) navodi da su oni, navodno, sarađivali sa kačacima na taj način što su „letećom poštom šiljali izvješća u Čerane“ putem onih koji su na terenu prema Zabelju odlazili „u drva“ (prikupljanje, sječa i doprema drva za ogrjev). Presuda je izvršena na osnovu sumnje i pretpostavke, bez ijednog kon- kretnog dokaza, kako u odnosu na osuđene, tako i u odnosu na one koji su nosili drva, preko kojih je, navodno, ostvarivana „leteća pošta“. Vojni prijeki sud bio je veoma samovoljan. Osu- đivao je ljude na smrt, a da nisu saslušani, ili je saslušavanje vršeno grupno sa naznakom nosioca grupe. „Jedan od motiva ovih presuda i strijeljanja“ – kaže jedan dokument – „bilo je i koristoljublje“. Rodbini odvođenih u zatvor ili na sud savjeto- vali su da se ovi „spreme što ljepše mogu i ponesu sobom što više novaca i drugog, jer će u taoce“. Naravno, članovi suda su dijelili opljačkane stvari ubijenih. Iz ovoga se vidi, mada su se Plavljani i Gusinjani pokazali lojalni, da je ipak Cemović započeo likvidaciju Muslimana pod parolom „Smrt ili pokrštavanje“. Na dan strijeljanja 11 Plavljana – 5. marta 1913. godine, prijavili su se za prelazak u pravoslavnu vjeru 108 osoba, od ko- jih 94 islamske i 14 katoličke vjere. Istog dana strijeljane su još dvije grupe od po osam građana. Za jednu se grupu ističe da su bili „zlikovci“, a za drugu „zbog prikupljanja oružja i jatakovanja sa kačacima“, uz napomenu da je strijeljanje izvršeno „na osno- vu presude nadležnog vojnog suda“. Dan ranije je javljeno da je 15 osoba muslimanske vjere prešlo u pravoslavnu. Ne može se putem službene evidencije utvrditi koliko ih je strijeljano. U narodu su prisutni podaci – jedan o 550, drugi o 800 i treći od 1200 strijeljanih. Kapetan Gusinjske kapetanije M. Draganović dostavio je 9. marta 1913. godine „Prijekom sudu nad Muslimanima“ spisak 25 građana Gusinja zahtijevajući da se kao veleizdajnici jataka kačačkih i zbog prikrivanja oružja imaju kazniti smrću po para- grafu 39, tačka 5. Vojnog krivičnog zakona“. Istog je dana Kraljevski vojni prijeki sud u Plavu donio pre- sudu br. 2 kojom je osudio na smrt 29 građana Plava „kao vele- izdajnike koji su imali zavjeru protiv Kralja Gospodara i njegove vlasti“. Slični procesi strijeljanja nastavljeni su tokom cijelog mar- ta. Dokumentacija o tome nije potpuna. Ona i ne može biti cje- lovita, jer je neka strijeljanja vojska vršila na terenu, bez uvida policijskih organa i Kraljevskog prijekog vojnog suda. Proces prevođenja pripadnika islamske, u manjem obimu i katoličke, u pravoslavnu religiju počeo je prvih dana februara. Pojedinačnih slučajeva bilo je i u januaru (Bećo Osmanov Ota- šević podnio je molbu 14. januara). Sa formalno-pravnog osnova taj je proces bio dobrovoljan. Postojale su molbe, propisno taksirane, službeno evidentirane i posebno se morao osigurati kum iz pravoslavnih redova. Me- đutim, to su ipak bile pojedinačne pojave. Zbog toga je izmi- šljena navodna saradnja s kačacima i priprema navodne po- bune za proljeće, pa se nakon formiranja Kraljevskog prijekog vojnog suda od ministra vojnog pristupilo strijeljanju brojnih građana, koja su poprimala masovni karakter. Ističe se da su tada uplašeni muslimani pošli svom muftiji da ga pitaju za sa- vjet što da rade, a da im je ovaj rekao: „Neka se, kad je sila, na oko pokrste, pa kad bude slobodno, da se opet vrate u islam.“ Nakon toga stvoreno je stanje koje je u svojoj doktorskoj di- sertaciji objasnio dr. Branko Babić, ističući: „Bajraktari bratstva, odnosno starješine sela, dolazili su sa stotinama seljana, najče- šće sa crnogorskim bajracima, u varoš da se krste. Po njihovoj želji, u prisustvu predstavnika vlasti, njih bi mjesni pravoslavni sveštenik poškropio vodicom, uz određivanje kuma i novog pravoslavnog imena. Mnogi bi vjernici pritom stavili na glavu crnogorsku kapu kao znak prelaska u novu vjeru, a time i kao izraz spoljašnjeg obilježja crnogorske pripadnosti. Obred bi se završio skromnijom glazbom. Novopokršteni bi dolazili na kr- štenje pjevajući, a vraćali se kličući kralju Nikoli…“ Marko Cemović, državni podsekretar u Ministarstvu unu- trašnjih poslova Kraljevine Jugoslavije, rođeni brat Avra Cemo- vića, sedamdeset godina kasnije – 13. januara 1941. godine, u želji da umanji bratovu odgovornost, počinje da priča bajke za djecu. U članku „Prošlost Srba muslimana Plava i Gusinja“ (u listu „Vreme“), piše: „Vrhovna komanda obrazovala je Vanredni ratni sud koji je izreda sve pobunjenike osuđivao na smrt. Stri- jeljanja u masama otpočeta su bila. Ovom istrebljivanju plav- skih i gusinjskih Srba (Muslimana) učinio je kraj brigadir Avro (Avram) Cemović na ovaj način: Jednog dana imao je da se strijelja jedan mladić jedinac u majke. Nesretna mati smislila je i izvršila ovaj plan da ga spasi. Pala je pred noge komandantu otvorena lica i okumila ga da joj spasi sina. U svom prevelikom strahu za jedinca odstupila je od običaja kumovanja pravoslav- nih i muslimana – ‘šišanja’, no je tražila da kum nju i jedinca u crkvi krsti. Brigadir je odmah molio Kraljevo pomilovanje i u isto vrijeme molio Kralja da on kumuje mladom osuđeniku. Kralj je pristao – ovlastio je brigadira da umjesto njega kumuje. Ovaj je to učinio. Dao je kumčetu ime prvog kraljevog sina – Danilo i odmah ga uvrstio u vojnike svoje brigade. Spas je bio pronađen. Porodice pobunjenika listom su se obraćale koman- dantu s molbom za pomilovanje i prijelaz u pravoslavlje. On je sa svim molbama postupao kao i sa onom prvom. Sreća i radost spašenih osuđenika i njihovih porodica bila je neopisa- na. Oduševio se i sam islamski duhovni starješina i poveo na najsvečaniji način – pod zastavom – narod na krštenje i sam se krstio. Kumovao im je brigadir Cemović.“ U razgovoru sa dopisnikom „Politike“ Vukom Draškovićem, proto Đorđe Šekularac iz Gusinja objasnio je da je pokrstio 12.000 muslimana. Prvi izvještaj o masovnom prevođenju plavsko-gusinjskih Muslimana i Albanaca u pravoslavnu vjeru datumski se pokla- pa s presudama Kraljevskog vojnog prijekog suda u Plavu. Iz izvještaja P. Avrilovića Vrhovnoj komandi od 29. aprila 1913. godine vidljivo je da je tada proces pokrštavanja bio već okon- čan… Eto prolaze stoljeća srpsko-crnogorskih zločina, a sve to treba zapisivati kao što je to uradio dr. Mustafa Memić (1924– 2007) u knjizi „Plav i Gusinje u prošlosti“ po kojoj je nastao i ovaj članak.

Glas islama, 235, R: Analize, A: Mehmed Delić