Post svakako zauzima jedno od vodećih mjesta (zajedno sa svim drugim ibadetima) u koncepciji i formiranju ličnosti čovjeka. Post ima dominantnu ulogu u oplemenjivanju i razumijevanju čovjeka, kao i u humaniziranju ljudske duše. Da bi nam stvari bile jasne, moramo napomenuti da je čovjek dualističko biće i da su u njemu stalni sukobi između destruktivnih snaga, s jedne strane, i pozitivnih stvaralačkih snaga, s druge strane.

U ovom kontekstu, čuveni francuski filozof Berkson daje kvalifikaciju ovih sukoba pa kaže:
„Cjelokupni ljudski život predstavlja sukob i sudar dvaju suprotnih kretanja: duha koji se penje najviše ka svome izvoru – Bogu, i materije koja pada naniže i vuče čovjeka, isto tako, svome izvoru – ka životinji.“

Taj duhovni dio je jedina snaga koja u sebi posjeduje polet, vitalnost i moć da se u startu sukobi sa svakim vidom materije, pokušavajući tako prokrčiti put i osjetiti ljepotu duhovnog zadovoljstva i savršenstva, oslanjajući se pritom na materiju.

Ako se čovjek bude gledao i posmatrao kao biće koje egzistira samo na materiji u svim sferama života, onda njegov život postaje apsurdan i besmislen. Zato ga mnoge filozofije tako i posmatraju i tako vide.

Kur’an je u startu protiv takvog tumačenja i takve predstave o čovjeku. Kur’an jasno kaže:
„Tako mi vremena, zaista je čovjek na gubitku.“ (El-Asr, 1–2)

To su oni nesretni, izgubljeni u materiji ovog svijeta i bezumlja. Kur’an ipak ne ostavlja čovjeka u ćorsokaku – on pokušava da mu pomogne i da mu da osnovne instrukcije kako da izađe iz situacije i eventualno se spasi. Jer kada Kur’an kaže: „Tako mi vremena, zaista su ljudi na gubitku…“, odmah dodaje: „Osim onih koji vjeruju i rade dobra djela.“

Ako bismo ovaj prvi ajet posmatrali kroz dimenziju materijalnog poimanja svijeta i odnosa čovjeka prema svijetu, eksplicitno je da je čovjek stvarno na velikom gubitku, jer je u stalnom bolu, tugi, sukobu i proturječnosti. Evidentno je da ova druga snaga – duhovna – ima svoje moralno-etičke vrijednosti koje čovjeku daju pravu dimenziju, razbistravaju sve tame i nedoumice koje se javljaju u čovjeku, a produkt su materije.

Duhovna komponenta daje čovjeku snagu da izdrži pod svim udarima i iskušenjima; ona mu osmišljava život, daje mu smisao i ukazuje mu na to da svaki čovjek ima svoju misiju koju treba da obavi na Zemlji.

Kur’an ga opisuje kao namjesnika i zastupnika na Zemlji, čija je uloga da gradi, izgrađuje i čini dobro. Misija čovjeka na Zemlji nije nimalo laka, o čemu svakako Kur’an govori, ukazujući da tu misiju nisu prihvatili ni Zemlja, ni nebesa, ni planine, nego su je odbile, a prihvatio je čovjek i u svemu tome pokazao svoje neznanje, čineći sebi nasilje.

Svakako, da bi se čovjek odupro materiji, mora biti duhovno jak, a da bi postigao duhovnu jačinu, treba postiti i koristiti preporuke Uzvišenog Stvoritelja, te se na taj način suprotstaviti čarima materije.

Da budemo jasni, islam se ne trudi da od čovjeka napravi meleka, već da održi niske strasti čovjeka u granicama njihovih bioloških i fizioloških funkcija.

Kao što vidimo iz kur’anskih ajeta koji govore o postu, post je uvijek odigrao značajnu ulogu u suzbijanju mračnih sila materije, dajući duhovnoj komponenti njeno mjesto i ulogu koja joj pripada.

Evo kur’anskog ajeta koji govori o postu:
„O vjernici! Propisan vam je post kao što je bio propisan onima koji su bili prije vas, da biste se sačuvali grijeha – i to izvjestan broj dana. A ko od vas bude bolestan ili na putu, poslije će napostiti propuštene dane. A oni koji teško podnose post, dat će otkup – nahranivši jednog siromaha. A ko da više, za njega je bolje. Da znate – bolje vam je da postite.“ (El-Bekare, 183–184)

Kur’an, kao što vidimo, daje do znanja čovjeku da je post jedno od efikasnih sredstava da se pobijede životinjski nagoni u čovjeku, da se pobijedi razuzdanost i dominacija strasti i zla materije.

Post je, dakle, sredstvo i metoda koja pomaže čovjeku da savlada samog sebe i sve zle sile koje se nalaze u materijalnom dijelu duše čovjeka. Post usklađuje volju i razum, htijenje i znanje. Dakle, post jača i oživljava ono ljudsko u čovjeku, njegovu volju, daje mu smjernice i postiže značajan efekat koji se zove dobro – i samo dobro.

Post je, dakle, institucija koja vodi ostvarivanju moralnih ljudskih vrijednosti koje predstavljaju čovjeka kao biće koje ima ulogu da širi i čini dobro, a ne da se davi u razvratu životinjskih strasti koje će ga odvesti do najnižih nizina.

Kada pišemo o ovim stvarima, moramo se prisjetiti izreke Poslanika, a.s.:
„Es-savmu džunnatun“ – Post je zaštita.

Ako pogledamo dublje značenje ovog hadisa, jasno je da se iz njega može zaključiti da post čuva našu dušu, naše tijelo i naš razum. Svakako da post ima i svoju socijalnu poruku, jer se čovjek posteći odriče jela i osjeća glad, kako bi na taj način bolje razumio gladne.

Glavna poruka posta jeste: „Čovječe, nauči se da dominiraš sobom i da robuješ samo jednom Gospodaru – a ne materiji.“

U ovakvoj atmosferi post se pretvara u jaku unutarnju snagu koja čovjeka usmjerava u pozitivnom pravcu činjenja dobrih djela, pomaganja drugima, a činjenje loših djela svodi skoro na nulu.

I na kraju, poruka je hadis Muhammeda, a.s., koji kaže:
„Ko se odriče jela i pića, tobože u ime posta, a laže, krivo se kune, izgovara hrđave riječi i ne usteže se od grijeha – taj ne posti, on samo gladuje.“

Molim Uzvišenog Gospodara da nam ukabuli post i učini nas od onih čiji će post zračiti i obasjavati naša djela. Amin.

Glas islama, 220, R: Kur’an,  A: Mehmed Mešić