Islam je savršena vjera i sveobuhvatni sistem vrijednosti koji ne ostavlja ni jedan aspekt ljudskog života bez da ga uređuje svojim strogim obavezujućim normama ili onim drugim – poželjnim.

Pa se tako šerijat, islamski zakonik, ne bavi samo vjerskom dogmom, imanskim postulatima i istinama u koje čovjek mora srcem vjerovati da bi bio pripadnik vjere islama. Niti se šetijat zaustavlja na obredoslovne forme, ibadet, koji je obavezni i prirodni refleks vjere u srcu.

Islam, svojim hajirli uputama, zalazi u sve pore insanskog života, do najfinijih manira u ponašanju, pa čak i do najintimnijih misli koje se vrzmaju u čovjekovom srcu i umu, a o kojima treba povesti računa prije nego pređu u realna djela. Zato Allah Uzvišeni u Svojoj časnoj Knjizi upozorava vjernike riječima:

{ یَـٰۤأَیُّهَا ٱلَّذِینَ ءَامَنُوا۟ ٱدۡخُلُوا۟ فِی ٱلسِّلۡمِ كَاۤفَّةࣰ وَلَا تَتَّبِعُوا۟ خُطُوَ ٰ⁠تِ ٱلشَّیۡطَـٰنِۚ إِنَّهُۥ لَكُمۡ عَدُوࣱّ مُّبِینࣱ }

“O vi koji vjerujete, uđite u islam potpuno i ne idite stopama šejtanovim; on vam je, doista, neprijatelj otvoreni!” (El-Bekara, 208.)

Dakle, islam nije samo dogma, niti puko obredoslovlje bez suštine. Osim toga, islam je savršen sistem vrijednosti i moralni sustav koji muslimani trebaju poštivati, u svojoj svijesti i podsvijesti čuvati i u svakodnevnom životu živjeti.

Ali, osim toga, islam ide i korak dalje. Musliman treba biti jasno, deklerativno, po svim svojim karakteristikama pripadnik islamske kulture i član islamske civilizacije. Pa su, tako, način razmišljanja i rezonovanja stvari, bonton, odijevanje i jezik sastavni dio islamske culture.

Odijevanje i uređenje životnig prostora,te uopšte vanjski izgled muslimana pojedinca, muslimanskog društva, kuće, čaršije, sela, sve to u tom širokom spektru normi ima poseban status. Upravo zato što vizuelni izgled kreira prvi i najupečatljiviji dojam o nekome. To je prva i trajna lična karta čovjeka. Na osnovu nje ljudski razum dolazi do bitnih zaključaka kojima se vodi u svim budićim pristupima i odnosu spram te viđene osobe.

To odražava bitnost ove teme i njenog tretiranja, posebno u vremenu i društvu koje vanjski izgled ne doživljava kao suštinski bitnu normu, vodeći se filozofijom da je ljudska nutrina i stanje čovjekovog duha jedino krucijalno bitno, što je, naravno, tačno u kontekstu redanja prioriteta. Ali totalno zapostavljanje ove teme i nemanje svijesti o riziku njenog pogrešnog shvatanja može, ili mora, dovesti do slabljenja same vjere i omekšavanja njenih najčvršćih postulata.

Islam jeste vjera, ali je islam i kultura i civilizacija, pa oni koji se očituju kao muslimani moraju biti deklerativni pripadnici islamske kulture koja ima jasno naznačene norme vanjskog izgleda i odijevanja, te se, u tom smislu, itekako razlikuje od ostalih kultura. Zato je muslimanu zabranjeno da u svom vanjskom izgledu, odijevanju i uređenju životnig prostora slijedi bilo koju kulturu ili modu osim islamske, jer ga to, u njegovoj vizuelnoj deklaraciji izvodi iz pripadnsoti islamskoj kulturi. U hadisu Pejgambera s.a.v.s., stoji da je rekao: “Ko oponaša jedan narod – on njima i pripada.” (Ebu Davud)

Ako na ovu problematiku posmatramo u kontekstu globalizacije koja je u zadnjih pola stoljeća progutala i u prošlost bacila mnoge bogate kulture svijeta, pa im se sada ni konture ne naziru, već potomci o svojim očevima i djedovima i njihovom načinu života i izgledu govore kao o nečemu dalekom i stranom, onda shvatamo o kako opasnom procesu radi. Mašina koja nas čupa iz korijena i baca u gomilu istovjetnih, bezličnih, sebe nesvjesnih…

Plemeniti poslanik Muhammed s.a.v.s. je, znajući u kakvom će se stanju naći posljednje generacije muslimamana, rekao: „Slijedit ćete običaje naroda prije vas, pedalj po pedalj, lakat po lakat, pa i kada bi oni ušli u gušterovu rupu i vi biste za njima.“ „Jesu li to Jevreji i kršćani?“ – upitaše ashabi. „A ko drugi?“ – odgovori Poslanik, s.a.v.s. (Buharija i Muslim)

Kada je, konkretno, odijevanje u pitanju, ono je u današnjem vremenu u našem društvu skoro potpuno potpalo pod globalizacijski uticaj. Muslimani, po tom pitanju, nemaju svoju prepoznatljivu crtu, nešto po čemu se razlikuju od drugih. Osim toga, u posljednje vrijeme, i one krajnje granice harama bivaju ugrožene, pa vidimo da se muškarci, slijedeći modu koja se diktira sa zapada, odijevaju onako kako im, najblaže rečeno, ne priliči. Jasno je da se radi o uskoj i poderanoj odjeći koja izlazi iz normalnih univerzalnih estetskih normi.

Ova je slabost puno osjetljivija i opasnija kada je ženski svijet u pitanju, jer se norme odijevanja žena u islamskoj kulturi zasnivaju na iskonskom osjećaju stida. I jedina prepreka potpunom uništenju tragova islamske kulture u odijevanju žena jeste stid, koji je prirodno stanje svijesti čovjeka i koji se teško ubija. Ali kada se ubije i pokvari, onda su posljedice nepredvidive. Kao što je Poslanik s.a.v.s. rekao: “Stid je dio imana” (Muslim), i: “Ako se ne stidiš čini što hoćeš” (Buharija). Sve ovo imamo priliku svojim očima gledati i svjedočiti istinitosti i mudrosti poslaničnžkih riječi.

Možda će ovakvo tretiranje ove teme naići na nerazumijevanje i neprihvatanje kod mnogih, što je potpuno razumljivo, jer proces istrgavanja muslimana iz njihove kulturno-civilizacijske pripadnisti traje već stotinu godina i, nažalost, ostvario je mnogo uspjeha, izbrisao tragove sjećanja, u velikoj mjeri utro konture identiteta, te postso normalna pojava u muslimanskom društvu. Međutim, obaveza sviju nas je da ne dozvolimo da proces dođe do svog kraja bez mogućnosti povratka, da se vratimo ljepoti svojih korijena, usadimo ljubav sebi i svojoj djeci prema svemu što je islamsko, da se ne stidimo sebe i svojih hajirli predaka, i da, na koncu, podignemo zastavu svoje kulture visoko, čvrsto je držimo prije nego je predamo narednoj generaciji.

Glas islama 340, Naše viđenje