Dok držite u rukama novi broj Glasa islama, kalendarski ulazimo u novembar, ali iza nas ostaje oktobar – mjesec knjige. Taj društveni podsjetnik, iako naizgled formalne prirode, za vjernika ima mnogo dublje značenje. Jer, u islamu knjiga je simbol svjetla, znanja i Objave. Čitava povijest našeg ummeta počinje upravo knjigom i činom čitanja.

Prva riječi objavljene Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, nisu bile u formi naredbe da se namaz obavlja, da se posti, niti da se udjeljuje, već zapovijed učenja i promišljanja: „Čitaj, u ime Gospodara svoga Koji stvara.“ (El-‘Alek, 1)

Ta prva riječ Ikre bila je iskra koja je zapalila svjetlo znanja i razuma u vremenu neznanja i tame. Nije rečeno „čitaj bilo šta“, nego „čitaj u ime Gospodara“, jer samo čitanje koje se veže za Allaha ima smisla.

Zbog toga je islam vjera promišljanja. Allah, dželle šanuhu, u Kur’anu više puta poziva na razmišljanje, promišljanje i sticanje znanja: „Zar neće razmisliti o Kur’anu?“ (En-Nisa’, 82)

„Reci: – Zar su isti oni koji znaju i oni koji ne znaju?“ (Ez-Zumer, 9)

Kur’an nas neprestano poziva da koristimo razum i razmišljamo. Zato, ako želimo da budemo muslimani koji istinski slijede svoju vjeru, moramo otvoriti ne samo Kur’an, nego i svoj um i svoje srce. Jer Kur’an neće promijeniti naš život ako ga samo gledamo. On nas mijenja onda kada mu se iskreno okrenemo, čitamo ga sa razumijevanjem i odlučimo da nam on bude vodič u životu.

Nažalost, danas među muslimanima često vidimo jednu veliku suprotnost: Kur’an je kod nas prisutan u kućama, ali nije prisutan u svakodnevnom životu. Držimo ga na policama, čuvamo, ali rijetko ga otvaramo da bismo ga učili, o njegovim poruka razmišljali i u životu implementirali.

Nikada u historiji nije bilo lakše doći do knjiga, do prijevoda, predavanja, islamske literature. Imamo Mushafe u svakom domu, aplikacije na telefonima, dostupne učenjake i predavanja, ali rijetko zaista sjednemo da čitamo, razmišljamo i primijenimo ono što piše. Umjesto toga, odgovore često tražimo na društvenim mrežama, ili u komentarima ispod videa, umjesto u Kur’anu i knjigama pouzdanih učenjaka.

Suštinsko znanje je ono što  čovjeka čini čovjekom, a knjiga je put kojim se do znanja dolazi. U vremenu kada je neznanje obučeno u moderno ruho, svako čitanje koje nas približava Allahu postaje čin ibadeta.

Zato oktobar, kao mjesec knjige, za vjernika se ne završava kalendarom. On je samo podsjetnik da mjesec čitanja u islamu traje cijelu godinu. Jer znanje nema sezonu, a potreba za njim ne prestaje. Svaki trenutak koji provedemo uz knjigu koja nas podučava dobru, približava Kur’anu, podsjeća na sunnet Poslanika, alejhi selam, ili nas uzdiže kroz korisne svjetovne nauke, trenutak je u kojem mi duševno i intelektualno rastemo.

Naučna istraživanja jasno potvrđuju da 30 minuta čitanja dnevno već aktivira mozak, jača koncentraciju, razvija maštu i stimulira sposobnost povezivanja informacija. Čitanje oblikuje misaoni aparat čovjeka i osposobljava ga da jasno razmišlja, razlikuje i sudi. U vremenu kada smo svakodnevno preplavljeni površnim sadržajem, čitati znači pružiti otpor buci i konfuziji.

Prema istraživanju koje je objavio britanski Independent, među 30 zemalja čiji građani najviše čitaju, samo četiri su muslimanske. Indija prednjači sa više od 10 sati čitanja sedmično, slijede Tajland, Kina, Filipini… Egipat je na petom mjestu sa 7,5 sati, a Saudijska Arabija i Turska su među rijetkim predstavnicima islamskog svijeta. A gdje smo mi? Gdje su naše zajednice, naši narodi, naši obrazovni sistemi?

Ummet koji je kroz stoljeća proizvodio učenjake svjetskog kalibra, danas se bori s temeljnim navikama pismenosti. Ummet koji je čitao Ibn Rušda, Gazalija, Ibn Hadžera i El-Dževzija sada dijeli sadržaje i klizi kroz algoritme, dok knjige na policama skupljaju prašinu. Dakle, ne radi se ovdje samo o znanju, radi se o identitetu. Jer narod koji ne čita – prestaje misliti, a narod koji ne misli – prestaje postojati kao slobodna i odgovorna zajednica.

Ova statistika nije samo upozorenje, to je poziv na buđenje. Ako želimo da se naši ljudi, a posebno naša djeca, razvijaju kao zdravi, svjesni i duševno uravnoteženi muslimani, moramo ih od najranijih dana učiti ljubavi prema knjizi. Moramo im ponuditi sadržaj koji je koristan, čist, kulturološki blizak i moralno koristan. Imamo na raspolaganju lijepe slikovnice, bajke i basne koje njeguju našu tradiciju i islamske vrijednosti. Kako dijete odrasta, tako raste i ozbiljnost sadržaja koji mu nudimo, sve do ozbiljne literature koja ga priprema za ozbiljne stvari u životu.

Dakle, ako djeca ne budu gradila svoj identitet na znanju i vjeri, gradit će ga na nečemu drugom. A onda se ne možemo čuditi što imamo generacije izgubljene u tuđim narativima, lišene samopouzdanja i svjesnosti ko su i odakle dolaze. Vratimo knjigu u ruke mladih – ne zbog statistike, već zbog budućnosti, jer bez čitanja nema znanja, a bez znanja nema slobode.

Kroz sve što smo rekli, od prvih riječi Objave, pa do savremenih statistika koje nas opominju, jasno se vidi da je odnos muslimana prema knjizi danas pitanje opstanka, ne samo duhovnog, već i društvenog. Islam nas ne poziva da budemo narod emocije bez znanja, već narod koji zna zašto vjeruje, šta vjeruje i kako to znanje prenosi u život.

Mi smo narod koji je svoju misiju na Zemlji započeo činom čitanja. Naši temelji postavljeni su ne mačem, ne politikom, već knjigom. Zato gubitak navike čitanja nije samo obrazovni problem, to je gubitak veze sa identitetom. Jer kada se knjiga skloni iz ruke, um se puni konfuzijom, a srce prazninom.

Čitanje nije luksuz, to je potreba svakog vjernika, bilo da čitamo Kur’an, hadis, knjige učenjaka ili korisne savremene knjige iz svih oblasti. Svaka knjiga koja nas približava Allahu, podsjeća na Poslanika, oplemenjuje dušu i širi naše razumijevanje svijeta – vrijedna je pažnje.

Ako želimo društvo koje misli, koje zna šta hoće i zna gdje ide, moramo izgraditi generacije koje su vezane za znanje i knjigu. Ne smijemo djecu prepuštati površnim sadržajima i slučajnim informacijama s interneta, već ih moramo usmjeravati ka zdravoj literaturi, plemenitim idejama i znanju koje ih čini korisnim članovima zajednice.

U vremenu kada su svi u trci i brzim odgovorima, mi moramo učiti sebe i našu djecu da vrijednost nije u brzini, već u dubini. Da se karakter ne gradi preko noći, nego stranicu po stranicu, knjigu po knjigu, poruku po poruku.

Glas islama 361, Naše viđenje,