PITANJE: Na kom je stepenu obaveznosti klanje kurbana i kakve su posljedice neizvršavanja ovog propisa?

ODGOVOR: Klanje kurbana jeste vadžib – obavezno, po mišljenju Ebu Hanife, imama hanefijskog mezheba, i dužna ga je izvršiti svaka osoba koja je u svom mjestu boravka, a na dan Bajrama posjeduje materijalnih mogućnosti da kupi i zakolje kurban. Ovaj svoj stav hanefije temelje na riječima Božjeg Poslanika a.s. koji kaže: „Onaj ko ima materijalnih mogućnosti da zakolje kurban, a ne zakolje ga, nemoj da se približava mjestu na kojem mi obavljamo namaz.“ Ove riječi Poslanika a.s. jasno ukazuju da je klanje kurbana obavezno, jer da nije tako Poslanik a.s. ne bi zabranio onom ko ne zakolje kurban da prisustvuje obavljanju namaza sa Njim a.s. i ashabima r.a. Iako se islamski pravnici razilaze po pitanju stepena obaveznosti kurbana, ipak su svi oni saglasni da svaki musliman, koji u svom srcu nosi iman, klanjem kurbana potvrđuje da pripada ummetu Muhameda a.s.

PITANJE: Koliko se osoba može udružiti u klanju kurbana i kakva treba da je životinja koja se kolje?

ODGOVOR: Prilikom klanja kurbana dozvoljeno je da se više osoba udruži u kupovini krupnog hajvana koji će biti zaklan na ime kurbana. Kada je riječ o broju udruženih osoba, većina islamskih pravnika smatra da ne može biti više od sedam osoba koje se udružuju u kupovini krupnog hajvana, a može biti manje od sedam. Životinja koja se kupuje mora biti, po mišljenju većine islamskih pravnika, starija od dvije godine. Ni u kom slučaju ne smije biti mlađa, bez obzira što ona možda po svojoj veličini ne zaostaje za onima koje su starije od dvije godine.

PITANJE: Da li osoba koja je dužna zaklati kurban može umjesto klanja kurbana da podijeli u novcu vrijednost kurbana?

ODGOVOR: Nije dozvoljeno da kurban bude zamijenjen novcem i ukoliko to neko učini nije izvršio propis kurbana, već će se to njegovo djelo računati kao obični humani gest, odnosno obična sadaka. Kurban će biti izvršen samo klanjem životinje, jer krv hajvana koji se kolje ima svoju posebnu važnost i značaj koji se ne mogu postići ni na jedan drugi način. Bez obzira što nekima možda izgleda logičnije da se može novcem zamijeniti kurban, to nije prihvatljivo rješenje po kojem se može postupati. Ono što mogu učiniti osobe koje same ne znaju, niti smiju klati svoj kurban, ili one koje nemaju prostornih mogućnosti da to učine, jeste da umjesto pomenutog rješenja utvrđenu vrijednost kurbana uplate na adresu Medrese, odnosno Islamske zajednice, koja već nekoliko godina organizuje klanje kurbana, gdje se za svakoga ko uplati vrijednost kurbana isti i zakolje u njegovo ime i na taj način ovaj propis bude izvršen onako kako treba. Ovo je ujedno odgovor i rješenje svima koji bi htjeli zaklati kurban, a ne znaju kako da to učine, kako da postupe, a ujedno i podsticaj onima koji kolju, a ne znaju šta da učine sa kurbanskim mesom, da se obrate na pomenutu adresu, gdje se nakon klanja kurbana u toku cijele godine kurbansko meso koristi za vakufske kuhinje, dijeli siromašnim osobama, ne samo u Sandžaku već i šire, a također se jedan dio mesa ostavlja za ishranu učenika Medrese i polaznika dječjih vrtića koji djeluju u okviru Islamske zajednice.

Ovom prilikom bih upozorio sve one koji na ovaj način žele da izvrše propis kurbana da adresa na koju se trebaju obratiti jeste Mešihat Islamske zajednice, a ne nikako različita privatna udruženja, društva, firme, dućani ili kompanije, koje se svake godine probude pred Kurban-bajram nudeći svoje „humanitarne“ usluge muslimanima. Obaveznost kurbana ne spada samim činom plaćanja njegove vrijednosti nekome, već je potrebno da se nakon toga kurban kupi i zakolje, a sa mesom postupi onako kako treba. Zato oni sa čijim se uplatama ne postupi na ovaj način nisu izvršili propis, već su ostali bez novca i bez kurbana.

PITANJE: Šta je najbolje učiniti sa kožom kurbana?

ODGOVOR: Kurbanska koža jeste sastavni dio kurbana i ne može se posmatrati odvojeno, tako da se ona predaje sakupljačima koji u ime Islamske zajednice obavljaju taj posao i ne smije se prodati. Resulullah a.s. kaže: „Ko proda kožu svog kurbana nema nagrade za kurban.“ Prema tome, ljudi trebaju voditi računa da dobro djelo koje čine upotpune, kako bi dobili nagradu u potpunosti, ili kako ne bi pokvarili ono što su učinili nečim što je sitno, kao što je prodaja kurbanske kože i zadržavanje novca za sebe i svoje potrebe. Naravno da se kurbanska koža može zadržati i za svoje potrebe, ali se u tom slučaju njena vrijednost mora podijeliti ili uplatiti na adresu Islamske zajednice i fonda za održavanje njenih odgojno-obrazovnih ustanova, što je najbolje rješenje. Ima „pametnih“ pojedinaca u džematima koji bi željeli samostalno, odvojeno od svoje centrale, organizovati akcije sakupljanja kurbanskih koža da bi ih prodali, a novac ostavili za podmirivanje svojih potreba i slično, kao što bi željeli postupiti i sa svim drugim akcijama koje se organizuju od strane Islamske zajednice. Toga je uvijek bilo, a vjerovatno će i biti sve dok muslimani ne budu svjesni važnosti vjerskih institucija, odnosno zajedničkog djelovanja džematlija i organa Islamske zajednice u cilju jačanja svega onoga što instituciju i svakog muslimana pojedinačno čini jakim, važnim i poštovanim u očima drugih.

Glas islama, 223,  R: Pitanja i odgovori, A: Dr. Rešad ef. Plojović