Rođena je u vremenu kada je žensko dijete smatrano, općenito, kao teret od kojeg nemaš puno koristi, za tuđu kuću, koje nema pravo na djetinjstvo već se od malih nogu sprema za ulogu supruge, snahe,
majke, dežurnog krivca za frustracije privilegiranih, a to su u odnosu na snahu čak i komšije iz drugog sela, a kamoli “odive i odivčad” iz grada. Sa tri godine sele se iz plodne Deževe na drugi kraj Novog Pazara, u Bajevicu.
Tu će joj biti i rod, i dom i mezar. Od nje sam se naučio furkanu kada su u pitanju principi, ali nisam uspio do kraja kod sebe izgraditi snagu “kod prvog udarca”, o kojoj pohvalno govori Poslanik s.a.v.s., po čemu je cijeli život bila poznata, jer sa njom se niko nije mogao nikada posvaditi, jer jednostavno ona to nije htjela. Moj najveći autoritet, najvažnija žena u mom životu. Allah me je počastio da je više od mene vjerovala u borbu za pravdu jer je bila pravedna u svemu. Iako je, kako bi rekla moja sestra, mene držala u pola srca, a troje ostale djece u drugoj polovini, to nikako nije značilo da je u bilo čemu odvajala bilo kog od nas četvoro, niti je to činila sa našom djecom.
Mogao sam kazati da je nešto crno, ono je za nju bilo crno jer sam ja tako rekao. Osoba koja je najviše vjerovala u mene i koja mi, osim podrške i dove, nikada nije ništa drugo kazala u vezi sa borbom u kojoj učestvujem. Za nju sam ja bio neko “koga su školovali da zna šta treba i kako da postupimo”, a da je njihova obaveza da mi budu podrška.
Zadnje vrijeme je više pitala brata gdje sam i šta radim. Kada bi joj on rekao šta radim i dodao da neko i to mora, ona bi kazala: “Vala mora…” Njoj ništa nisam krio, pa ni kada bi situacija bila prilično izazovna. Jedino joj nisam govorio tačno kada mi je let kad bih putovao negdje avionom. Još od dana kada sam studirao u Egiptu nije voljela što moram avionom. Zavidim sestri i braći što su je imali više od mene.
Od kuće sam počeo da odlazim još sa 16 godina. Medresa, ramazanske prakse… Kada sam prvi put došao iz Egipta 1997. godine kazala mi je da je mislila da me više neće nikada vidjeti. Teško su nam
padala ta odvajanja dok sam studirao. A onda posao imamski. Odem na sabah, pa uglavnom do jacije me nema. Na kraju odvajanje iz porodične kuće. Stvari nedjelju dana iznosim kroz prozor, zbog baba.
Teško i njemu i meni, a njoj najteže, ali me hrabri: „Idi, živi svoj život“ – kaže mi – „ti si za svijet, nisi da ostaneš ovdje.“ I sada, kada poželim, mogu da zamislim njen glas kada me izjutra budi da
idem da čuvam goveda. Glas mio, ali koji u sebi krije žal što mora da me probudi iz najljepšeg sna: „Atko, sine, hajde dikse, pa ćeš kad dođes još malo spavat. Hajde, sine, dok nije mnogo ugrijalo, ne možete
ih poslije smirit…“
Zadovoljan sam Božijom odredbom. Vjerujem čvrsto da je njoj ljepše u rahmetu Gospodara. Samo mi nedostaje. Mnogo… No, sada i zauvijek ponos što sam je imao jači je od tuge zbog privremenog rastanka.
Allah ti podario Džennet, draga Majko…