Dug možemo shvatiti kao nužnost koja je prisutna u međuljudskim relacijama, korisna je kao alat za prevazilaženje problema tekuće likvidnosti, ali isto tako često je okidač razaranja međuljudskih odnosa. 

U dosadašnjim tekstovima spominjali smo da islamske finansije prepoznaju dvije vrste modela finansiranja: one koji su zasnovani na partnerstvu i one koji su zasnovani na dugu, odnosno trgovini i najmu. Najčistiji i šerijatski najprihvatljiviji su oni modeli koji su zasnovani na partnerstvu, iz razloga što klijenta pozicioniraju na nivo partnera finansijskoj instituciji gdje zajednički poduzimaju poslovni poduhvat dijeleći rizik, a kasnije i dobitak/gubitak. Modeli koji se zasnivaju na dugu su murabeha (trgovina uz dodatu vrijednost) i idžara (najam). Iako su ovi modeli šerijatski potpuno prihvatiljivi, razlog što ne mogu biti na istom nivou sa partnerskim modelima jeste činjenica da je krajnji ishod klijent dužnik, što je identično konvencionalnim modelima. Poznata je činjenica da dug nije pohvalna pojava u okviru tekstova Objave jer je mnogo dova u kojima Allahov poslanik Muhammed s.a.v.s. moli Gospodara da ga sačuva od duga. Dug možemo shvatiti kao nužnost koja je prisutna u međuljudskim relacijama, korisna je kao alat za prevazilaženje problema tekuće likvidnosti, ali isto tako je često okidač razaranja međuljudskih odnosa. Dug i finansijske transakcije imaju važan tretman u Kur’anu i tretirani su u 282. ajetu sure El-Bekare, koji je najduži ajet u Svetoj knjizi, što jasno govori o važnosti ove teme.

Kur’an je dužničko-povjerilačke poslove uokvirio zabranama kamate i jasnim dokumentiranjem transakcija uz prisustvo svjedoka kako kasnije ne bi došlo do zabune. Dakle, u islamu je dozvoljeno pozajmljivati novac, ali iznos koji dužnik vraća mora biti jednak iznosu koji je povjerilac pozajmio. Dužniku je dozvoljeno da pri povraćaju duga doda na iznos glavnice veći iznos, ali on ne smije biti prethodno uvjetovan ili dogovoren na bilo koji način. U cilju da izbjegnu kamatu u dužničko-povjerilačkom poslovanju, islamske banke pribjegavaju trgovini kao jednom od dozvoljenih i pohvaljenih ekonomskih modela. U tom kontekstu je nastao model koji se naziva murabeha. Sam naziv je nastao od arapske riječi ribh, što znači zarada ili profit.

Murabeha se odnosi na posebnu vrstu kupoprodajnog ugovora gdje prodavac jasno navodi nabavnu cijenu za koju je kupio robu i tu robu prodaje uz dodavanje marže ili određene dobiti na osnovnu cijenu. Dobit u okviru ovog modela može biti unaprijed determinirana kao fiksni iznos ili procenat koji se dodaje na nabavnu cijenu. Svi troškovi koje prodavac bude imao prilikom nabavke robe ulaze u osnovnu cijenu, a marža se dodaje na tu cijenu, s time da tekući troškovi poslovanja, kao što su administrativni troškovi, najam poslovnog prostora i ostalo, uračunati su u dobit koja se dodaje na osnovnu cijenu.

Ukoliko nije moguće odrediti tačan iznos nabavne cijene, onda ugovor o murabehi nije valjan i ne može se zasnovati. U tom slučaju roba mora biti prodata uz nagodbu bez spominjanja nabavne cijene ili marže. Finalna cijena robe se u tom slučaju određuje fiksno uz obostrani pristanak.

PRIMJER: U cilju boljeg razumijevanja gore rečenog, navest ćemo primjer ugovora o murabehi koji se zasniva između banke i klijenta. Klijent želi kupiti mašinu koju bi koristio za pokretanje sopstvenog biznisa. Cijena mašine je 10.000 eura. Klijent nema dovoljno sredstava za kupovinu te mašine, te se obraća islamskoj banci za finansiranje kupovine mašine na bazi trgovine (murabehe). Banka kupuje tu mašinu za iznos od 10.000 eura od prodavca i time mašina postaje njeno vlasništvo. Banka istu tu mašinu prodaje klijentu na odloženo plaćanje u 12 jednakih mjesečnih rata uz zaračunatu maržu od 10%. Klijent mašinu otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima i na kraju postaje njen vlasnik. Uprošćeno, banka je kupila mašinu za 10.000  eura i prodala je klijentu za 11.000 eura, što je potpuno legitiman i dozvoljen vid poslovanja u okviru islamskog zakona.

Osnova za halal transakciju jeste da predmet finansiranja mora biti realna ekonomska vrijednost i da se marža i dobit može zaračunati jedino na realnoj ekonomskoj vrijednosti (nekretnina, vozilo, mašina, roba itd.), a nikako na novcu jer se prema islamskom zakonu ne može zaračunavati dobit na pozajmljenom novcu.

Murabeha kao model ima mnogo ograničenja u mnogim državama u kojima posluju islamske banke, posebno u Evropi, jer zakoni često bankama zabranjuju da se bave trgovinom. Važno je napomenuti da je murabeha najprofitabilniji model u industriji islamskih finansija i nosi preko 75% profita. Ono što se može navesti kao kritika ovog modela jeste da, uprkos tome što je šerijatski dozvoljen, izaziva isti efekat kao i kredit kod konvencionalnih banaka, a to je klijent dužnik. Islamske finansije propagiraju partnerstvo kao najčistiji model finansiranja i poslovanja, ali zbog profitabilnosti, brzine, sigurnosti i veoma često zbog politike maksimiziranja profita, islamske banke pribjegavaju murabehi kao modelu finansiranja. U tom smislu, mnogi eksperti na ovom polju smatraju da je murabeha zapravo samo prelazno rješenje u cilju islamizacije ekonomije i da se treba koristiti samo kada su modeli koji su zasnovani na partnerstvu nepraktični i ne mogu se iskoristiti.

R: Bankarstvo, A: Hfz. msc. Haris Zogić, Glas islama 334