Čovjek se rađa u vremenu u kojem treba pronaći svoje mjesto i u prostoru u kojem treba pronaći svoje vrijeme. Od velikog je značaja da čovjek zna živjeti u vremenu i da umije koristiti prostor. To posebno vrijedi za nas, muslimane u Sandžaku i Srbiji, koji moramo biti svjesni vremena i prostora u kojem živimo kako bi znali očuvati i njegovati identitet s kojim smo rođeni. Najveće bogatstvo jednog naroda jesu vrijednosti njegovog identiteta, jer bez identiteta narod gubi svoju vrijednost. Zajednica (džemat/medžlis/muftijstvo/mešihat) može nam ublažiti tegobu otuđenosti u životnom prostoru. Udruženi u džemat možemo naći mir i sigurnost. Džemat je zajedničko dobro svih. Niko nema pravo poistovjećivati džemat sa samim sobom, ali svako ima pravo sebe poistovjećivati sa džematom u smislu svog identiteta u vjeri svoje zajednice ili naroda kojem pripada. Svrha i suština postojanja džemata je da pomogne ljudima da, prije svega, sačuvaju svoju vjeru, a zatim kulturu i tradiciju. Posebno su upozoravajuće riječi poslanika Muhammeda s.a.v.s. kada kaže: “Ko umre u stanju nepripadanja svome džematu, umro je kao nemusliman!” Sa druge strane, doista, nas je Uzvišeni Gospodar stvorio različitе.

Fizički izgled svakog čovjeka unikatno je Božije djelo. Naše želje i htijenja, naši karakteri su, također, različiti. Imamo različita interesovanja u životu: neki vole lov i članovi su nekog lovačkog društva i u svoj hobi, između ostalog, ulažu i članarinu; neki su ribari i učlanjujući se u ribarsko društvo ulažu dio svog imetka u svoju rekreaciju; neki su sportisti, a neki žele da im to i djeca budu, te se učlanjuju u sportska društva i klubove i redovno plaćaju treninge. Sve navedeno je pohvalno, pa čak i sa zdravstvenog aspekta i poželjno. Ali činjenica je da je sve to, kao i mnoge druge rekreativne djelatnosti, uglavnom, ulaganje u dunjaluk. Vjerniku treba dunjaluk, na njega ima pravo, a i Allah dž.š. kaže u suri Kasas, 77 ajet: „A ne zaboravi ni svoj udio na ovom svijetu.“ Pored toga, vjernik istovremeno, ali istinski i više, misli i ulaže u Ahiret, jer Uzvišeni veli: „A onaj svijet je bolji i vječan je.“ (El-A’la, 17)

Vjernik – musliman rado ulaže u ono što mu donosi korist na oba svijeta. Jedan od načina, svakako, jeste i biti član Islamske zajednice, svog džemata, te redovno plaćati članarinu, jer upravo je takvo ulaganje – i u dunjaluk i u Ahiret. Allah dž.š. ljude koji redovno izmiruju članarinu, koji brinu o svom džematu i džamiji, koji su aktivni u svojim džamijama, spominje u Objavi kada kaže:   „Allahove džamije održavaju oni koji u Allaha i u onaj svijet vjeruju i koji klanjaju i zekat daju i nikoga se osim Allaha ne boje, oni su, nadati se, na pravom putu.“ (Tevbe, 18) Džamiju je, zaista, lakše sagraditi nego održavati. Održavati je znači biti njen život svaki dan. Džamija će svima koji joj život znače biti svjedok na vječnom životu. Zahvaljujući našoj članarini imamo žive džamije, imamo mjesta sedžde, džamije koje nas orijentišu i odgajaju svaki dan. Uz džamije mektebi su oduvijek zauzimali centralno mjesto regrutovanja novih džematlija koji su garant održivosti džemata u budućnosti. Mektebska aktivnost je najvažnija stavka u opisu imamskog posla, a najpreča u brizi džematskog odbora, kao i svima nama obaveza koja je proizašla iz prve Objave ljudima. Islam je rijeka, a mekteb mu je glavna pritoka.

Naša članarina je uzrok, pa u mektebima niče, raste i stasava nova lijepa generacija – trajno dobro (sadekatu-l-džarije). Dobro koje će produžiti život džamiji i džematu, ali i ono dobro koje će roditeljima donositi korist i nakon njihove smrti. Koliko djece prođe kroz mekteb, toliko je svjedoka o tvom dijeljenju i borbi na Božijem putu. Kada se na Ahiretu sakupimo, a u to ne sumnjamo, izaći će to djelo, koje se članarina zove, pred nas u liku te mektebske djece i svjedočit će: „On je pomogao da naučim vjerovati, samo Allaha obožavati, da znam imanske i islamske šarte, da naučim vjeru praktikovati, namaz obaviti, roditelje poštovati…“ Članarina džematu omogućava kako članu tako i cjelokupnoj njegovoj porodici pristup obredima i institucionalno predstavljanje naše uzvišene vjere. U dini islamu postoje obredi koji se mogu obaviti samo u džematu. Na primjer, džuma je takav obred i da nije onih koji džamije održavaju, svoju članarinu plaćaju, posebno na rubnim granicama topraka ili povratničkim džematima, gdje bi je i s kim obavili? Članarina nije, kao što se, nažalost, pogrešno poima kod priličnog broja naših ljudi, ulaganje u smrt. Naprotiv, ona je ulaganje u život.

Muezin što u prvi akšam i rano jutro svjedoči jednoću Stvoritelja, djeca što se u maglovitim jutrima tokom vikenda vraćaju sa mektebske pouke, djedovi, nane i omladina u džamijskom haremu – svi su oni dio života, a ne smrti, islamskog života u našem lijepom Sandžaku, koji je opstao zahvaljujući davanju onih koji su bili hrabri u tome što su imali povjerenja u svoju Zajednicu. Ona je ulaganje u život kako dunjalučki, jer zahvaljujući njoj naša sela i gradovi imaju žive džamije, tako i u ahiretski, onaj stvarni, jer je ona dobro djelo, ona je borba na Božijem putu sa imetkom, ona je istinsko ulaganje u naš ahiretski život, jer se dijeljenje u islamu definiše kao davanje “od sebe sebi”. Zato, dragi brate i plemenita sestro, kada plaćaš članarinu ti ne daješ nikome, nego sebi. Kroz nju sebe i svoju zajednicu na dunjaluku jačaš, a samo sebi za Ahiret uplaćuješ, jer kako Poslanik veli: „Ono što podijelimo – to je naše.“ Kao što je Allah dž.š. u pozitivnom kontekstu spomenuo one koji članarinu plaćaju, koji su dio zajednice, koji su dio svog džemata, Poslanik a.s. je one koji za nju ne brinu spomenuo i u ovom kontekstu: „Ko se ne brine za opće potrebe muslimana ne pripada nama.“ Naši preci, djedovi i očevi znali su gdje pripadaju i u vrlo teškim vremenima brinuli su se i džamije održavali i mekteb od svih napada i nasrtaja sačuvali.

Nama su to predali u emanet sa jasnim očekivanjem da to čuvamo, unaprjeđujemo i djeci našoj predamo, koja će sada zahvaljujući našoj brizi u mektebima biti naučena i osposobljena preuzeti brigu o džamiji, džematu i Islamskoj zajednici. Stoga, dragi mu’mine, ako još nisi član Islamske zajednice i svog džemata – požuri i pridruži se, tako ćeš ojačati sebe džematom, a džemat sobom. Ne dozvolimo da prođe jedan dan, a da svoj odnos prema našoj zajedničkoj instituciji, našoj Islamskoj zajednici, našem džematu, ne preispitamo i što je moguće više poboljšamo. I zapamtite, svi vi koji ste redovni članovi i koji svoj prilog kroz članarinu dajete, podjednako ste zaslužni za hajr, jer ste omogućili da nikome džamija nije zatvorena i da ničijem djetetu mekteb nije nedostupan. Svima je usluga Islamske zajednice tu, na dohvat ruke, bujrum da je koristite, a sevapi se baš vama upisuju. Na kraju, podsjetimo sebe na hadis Poslanika a.s. koji je, zaista, jasan i sve ovo gore rečeno zaokružuje u jednu cjelinu, jer naša ljudskost, vjera, ponašanje, sve lijepe karakteristike dolaze do izražaja samo kada smo dio Zajednice, dio svog džemata. Poslanik a.s. kaže: “Zaista je Allahova milost i pomoć sa džematom.” (Tirmizi) Uzvišeni Bože, pomozi nam da razumijemo da je briga o džamiji i džematu, briga o nama samima i da je to djelo kojem ćemo se na Ahiretu obradovati. Molim Allaha Uzvišenog da nas pomogne, učvrsti i uputi Pravim putem – putem zajedništva, džemata i sloge. Amin!

Autor: Msc. Harun ef. Eminagić, Glas Islama: 312.