1. Da bi se oficijelna, sekularna historija geografski male Bosne izvukla iz dosadašnjih uskogrudih i uskostručnih promatranja orijentalista i ateista ona se prije svega treba razotkriti u svijetlu istinitosti Kur’ana a.š. Do sada se u kontekstu bilo koje bosanske istraživačke historije nije adekvatno našao čak ni širi aspekt razmatranja neupitnih uticaja na bosanska zbivanja velikih centara kakvi su bili katolički Rim, pravoslavni Konstantinopolis te Saraj mongolskih vladara i njihovih moćnih Zlatnih hordi. Bez silovitih mongolskih prodora i udara na okolne carevine, dinastije i despotije, sama Bosna ne bi mogla neometano razvijati vlastitu vjersku ili državnu samostalnost.

Prvi vojni prodori Osmanlija ka srednjovjekovnoj Bosni registrovani su 1386. godine a prvo počinju sa upadima u dolini Neretve. Bosanska vojska Vlatka Vukovića ih kod Bileće 27.08.1388. godine savladava i osmanskog zapovjednika Šahin-pašu primorava na povlačenje ka Skoplju. Nakon povlačenja iz Bosne dolazi do osman[1]skog vojnog prestrojavanja i priprema za glavnu bitku na Balkanu. Bitku između pravoslavnih i katolika s jedne strane i muslimana s druge strane, i to već naredne 1389. godine na Kosovu. I pravoslav[1]ci, i katolici, i muslimani trpe ogromne gubitke u ljudstvu. Bosanski kralj pak šalje pismo u Rim da je izvojevao pobjedu na Kosovu odbranivši Bosnu! Ipak srpska, hrvatska, bugarska i ugarska vojska je do nogu potučena i Srbija se kasnije nakon 1459. godine i pada Smedereva našla pod vjekovnom upravom Osmanlija. Ključni akter poraza Srba na Kosovu bio je srpski despot Vuk Branković. On je do kosovske bitke bio vladar Kosova i Skoplja. Despot Branković bio je zet kneza Lazara Hrebljanovića i znao je sve rasporede i planove srpske vojske. Muslimansku pobjedu na Kosovu zasjeniti će podlo ubistvo sultana Murata I koga osmanski askeri nisu dovoljno dobro čuvali od grupe prepredenih Srba, koji su mogli prići blizu sultanu jer su navodno ranije prihvatili Islam. Kosovska bitka zbila se po sta[1]rom kalendaru 15. juna, a po novom 28. juna 1389. godine. Nakon ovog historijskog preloma Bosna će pod većinsku osmansku vlast doći u periodu od 1463. do 1483. godine. Kontinuirani vjekovni vlastelinski i vojni sudari katoličanstva i pravoslavlja na području Balkana i Bosne u periodu od X do XV stoljeća, uz stalne udare Mongola koji će savršenom voljom Uzviše[1]nog Gospodara prihvatiti Islam, stvorit će neophodne preduslove i olakšavajuće okolnosti za dolazak Osmanlija u Bosnu. Osnovni preduslov stvorili su lokalni moćnici koji su nakon vjekovnih svađa oko posjeda, rudnika plemenitih metala, dvoraca, rijeka, jezera i mora, kroz vlastite izdaje i pronevjere u tolikoj mjeri duhovno zagadili prostor tadašnje Bosne, da je dolazak Islama bio neminovan. Veliko duhovno olakšanje koje je Uzvišeni Gospodar preko islama poslao progonjenim ”hereticima” Bosne i ovog dijela svijeta imati će dalekosežne posljedice kako na živote ondašnjih, tako i na živote ovdašnjih stanovnika Bosne i Balkana. Akademski aspekt promatranja historije Bosne trebao bi bar u najosnovnijim crtama opisati društveno stanje i vojne prilike zema[1]lja regije. Pored Mletačke Republike, Ugarske, Srbije, Crne Gore na tok balkanskih zbivanja svoj utjecaj imale su današnja Albanija, Bugarska, Rumunija i Grčka. Dobar dio osmanske vladavine Balkanom pravoslavne sveštenike određivali su u Carigradu sami grčki pravoslavci Fanarioti. Ovi svećenici postati će docnije glavni špijuni i podrivači osmanske vladavine na Balkanu. U konačnici uticaj pravoslavne (ateističke) Rusije i katoličke (cionističke) Austrougarske tokom zadnja tri stoljeća uveliko su odredili položaj Bosne, a i docniji sekularni sunovrat Osmanlija, koji je doveo do ekonomske i vojne propasti carstva. No, prvo da vidimo ko su bili prvi veliki veziri-bosanski muslimani, carski upravitelji, admi[1]rali, veziri sa tri tuga i glavne ličnosti kroz vjekove Islama u Osmanskoj carevini. Veliki veziri Osmanskog carstva bosanskog porijekla bili su: 1. Rustem–paša Opuković (1544-1560.) 2. Semiz Ali-paša Praćić (1560-1564.) 3. Tavil-Visoki Mehmed-paša Sokolović (1564-1579.) 4. Sijavuš-paša (bio je veliki vezir sedam godina – preselio 1594.) 5. Ibrahim-paša Novošeherlija (bio veliki vezir četiri godine – preselio 1600.) 6. Javuz Ali-paša Malkoš (preselio 1604.) 7. Lala Mehmed-paša Sokolović (1604-1607.) 8. Derviš-paša Sokolović (preselio 1607.) 9. Kujudži Murat-paša (1607-1611.) Nasljednici (zamjenici) velikog vezira: 1. Pertev-paša (preselio 1562.) 2. Lala Kara Mustafa-paša Sokolović (1580.) 3. Halil-paša (1594.) Veziri sa tri tuga: 1. Pijale-paša (1574.) 2. Kara Mustafa-paša Jurjević (1538.) 3. Kara Osman-han (1554.) 4. Sinan-paša Opuković (1553.) 5. Mustafa-paša Sokolović (ubijen 1574.) 6. Gazi Hasan-paša Sokolović (1598.) 7. Ferhat-paša Sokolović (podmuklo ubijen 1589.) 8. Ibrahim-han Sokolović (1609.) 9. Gazi Hasan-paša Tiro (1602.) 10. Ahmed-paša Dugalić (1612.) Veliki admirali, paše (generali) i kopneni namjesnici: 1. Sofi Ali-paša (namjesnik Egipta -1562.) 2. Murat-paša Sokolović (šehid u Jemenu 1569.) 3. Mustafa-paša Sokolović (namjesnik u Budimskom ejaletu 1605.) 4. Oludž Hasan-paša (veliki admiral od 1587.) 5. Mehmed-paša Kljunović (šehid u Ugarskoj 1600.) 6. Husein-paša Bajramagić (namjesnik u Bosni 1594.) 7. Gazi Hasan-paša (šehid kod Siska 1593.) 8. Derviš-paša Bajezdagić (šehid na otoku Sv. Margareta 1601.) 9. Halil-paša Lipčanin (preselio na bolji svijet 1590.) 10. Mustafa-paša Olovčić (namjesnik Bosne 1610.)