Vakuf je trajna sadaka o kojoj je Muhammed a.s. rekao sljedeće: „Kada čovjek umre, prestaje i njegovo djelo, osim u tri slučaja: kada iza sebe ostavi trajnu (kontinuiranu) sadaku, znanje od koga drugi imaju koristi i odgojeno dijete koje čini dovu za njega.“ Prvi primjer uvakufljenja je onaj kada je Poslaniku a.s. došao Omer r.a. i rekao: „Dobio sam zemlju u Hajberu, ona mi je do sada najdraži i najvredniji imetak kojeg sam imao, pa šta mi predlažeš da učinim sa njim?“ „Ako želiš uzapti (uvakufi) je, a prihod na[1]mijeni u dobrotvorne svrhe“ – odgovori mu Muhammed a.s. Omer r.a. je tako postupio, zaustavio je imovinu od prodaje i otuđenja te nasljeđivanja, a njen je prihod namijenio siromasima, za otkup iz ropstva te u druge humane svrhe. Prvi vakufi u Sandžaku nastali su nakon turskog osvajanja ovih prostora. Obzirom na ulogu koju je imala, Turska je pridavala ogromni značaj vakufima, a sva pitanja vezana za njih rješavana su po Šeriatu, shodno Kur’anu i Sunnetu.

Šeriat je bio glavni izvor prava na ovim prostorima sve od XIV, pa do početka XX vijeka. Čak i nakon propasti turske vlasti u našim krajevima, vakufima je pridavan veliki značaj, posebno zato što je život muslimanske zajednice ovisio o postojanju i očuvanju institucije vakufa. Vakuf je i danas, uz Islamsku zajednicu, ostao glavni stožer oko kojega se okupljaju muslimani. Stoga ne čudi da su neprijatelji islama uvijek vršili atak i hajku na vakufsku imovinu ne bi li na taj način muslimane obezglavili, što bi za njih automatski značilo i gubljenje neovisnosti i samostalnosti u radu. Nijedna vlast na ovim prostorima nije ugrozila i devastirala vakufsku imovinu kao komunistička – Titova Jugoslavija.

Putem nacionalizacije izvršene 1946., 1948. i 1958. godine izvršena je do tada nezapamćena agresija na vakufsku imovinu, koja je u apsolutnoj većini postala državna. Zakon o nacionalizaciji privatnih privrednih preduzeća od 06.12.1946. sa izmjenama i dopunama od 29.04.1948. godine bio je pravni osnov za oduzimanje vakufske imovine: mlinova, hotela, banja, hanova i sličnih ustanova. Posebno težak udar na vakufsku imovinu nanio je Zakon o raspolaganju stanovima i poslovnim prostorijama od 17.02.1945. te Zakon o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta od 28.12.1958. godine. Obzirom da su lokali-dućani te stanovi činili dominantni dio vakuf[1]ske imovine i kao takvi donosili glavnicu prihoda Islamskoj zajednici, pomenuti zakoni su skoro u potpunosti uništili stambeno-poslovne kapacitete Vakufa. Ovim zakonom Islamskoj zajednici oduzete su sve stambene i poslovne zgrade, osim onih koje služe vjerskoj djelatnosti: džamije, mektebi i stanovi za vjerske službenike.

U tako očajnom stanju Islamska zajednica na našim prostorima dočekala je osnivanje Mešihata IZ-e Sandžaka pod rukovodstvom muftije Muamer-ef. Zukorlića, koji je snagom intelekta i voljom mudraca krenuo u obnovu vakufa i njihovu revitalizaciju te povratak u vlasništvo Islamske zajednice. Jedan od prvih koraka nakon što je stupio na dužnost predsjednika Mešihata jeste ponovno vraćanje Gazi Isa-begovog hamama u centru Novog Pazara Islamskoj zajednici. Naime, država je taj hamam prodala (svom) preduzeću „Sandžaktrans“, a ovo preduzeće ga je prodalo „Razvitku“, nakon čega muftija prikuplja 220.000 njemačkih maraka i tim novcem Islamska zajednica kupuje Hamam i vraća ga u svoje vlasništvo.

Tako krupan i hairli korak otvorio je novo poglavlje u eri izgradnje vakufa u vidu novih objekata, posebno džamija koje u Novom Pazaru i cijelom Sandžaku podižu vjernici zajedno sa Islamskom zajednicom i njenim autoritetima. Pored džamija podižu se i zgrade muške i ženske medrese sa internatima, obdaništa za predškolski i školski uzrast, obnavljaju lokali, zapuštene njive i livade… Već 2006. godine država donosi Zakon o povraćaju imovine crkvama i vjerskim zajednicama. Uprkos činjenici da je naša Islamska zajednica blagovremeno i uredno nadležnom ministarstvu podnijela zahtjeve sa neophodnom dokumentacijom za povraćaj vakufske imovine, beogradski režim nije vratio ni jednu zehru vakufske imovine Islamskoj zajednici, ali je zato Srpskoj pravoslavnoj crkvi vraćeno skoro sve što je bilo oduzeto. I pored poražavajuće činjenice, Islamska zajednica ne odustaje od puta očuvanja, izgradnje i unapređenja vakufa. Dokaz za to je i zgrada Islamskih ustanova u kojoj je smješten FIS, na samom Trgu Gazi Isa-bega, kao i ostali objekti i parcele, poput Hadžeta, Gazilara, Bolničkih livada, na kojima će se u budućnosti, inšallah, graditi veleljepni objekti za potrebe muslimana i svih ljudi dobre volje. Ovih dana se ubrzano i posvećeno radi na obnovi Gazi Isa-begovog hamama, kao i stare Novopazarske banje. Aktivnosti Islamske zajednice na polju unapređenja vakufa imaju za cilj i oživljavanje institucije uvakufljenja od strane ljudi koji žele dobro ovoga i budućega svijeta.

U Šeriatu uvakufiti znači: uhapsiti ili uzaptiti neko dobro, tj. staviti ga izvan prometa za sva vremena tako da pređe iz vlasništva vakifa u vlasništvo vakufa (Islamske zajednice) kao pravnog lica (kao da je Božje vlasništvo) i odrediti njegove prihode da se upotrebljavaju u korist općeg dobra. Islamska zajednica nikada neće odustati od borbe za opće dobro, što znači da će se svim dozvoljenim sredstvima truditi da zaštiti, sačuva i unaprijedi vakufsko dobro.