Nakon Emevija, nova dinastija, koja je islamskim ummetom vladala od 750. do 1258. godine, bili su Abasije. „Abasidi su započeli svoju vladavinu parolama: pravda, jednakost i dosljednost u primjeni kur’anskih i sunnetskih normi i preporuka. No, vrlo brzo su, na ovaj ili onaj način, počeli da izvrdavaju i krše propise. Bolest, od koje su bolovali i na kraju stradali njihovi prethodnici Umajadi, vrlo brzo ih je zahvatila. U politici nove vlasti nije se javila nikakva bitnija promjena. Oni su, kao i Umajadi, primjenjivali dinastički sistem vlasti.

Što se tiče plemenskih podvojenosti i sukoba koji su rastočili organizam umajadske države, oni su zbog slabljenja osjećanja plemenske pripadnosti i njihovog utapanja u šire i jače tokove i struje u abasidsko doba prevaziđeni. Sukobi i podvojenost, međutim, javili su se sada u drugačijim okvirima i oblicima – prvo na relaciji Arapi i Perzijanci, a zatim Arapi i Perzijanci s jedne, a Turci s druge strane. To je na isti način oslabilo i upropastilo abasidsku državu, kao što su plemenski sukobi upropastili umajadsku.“ (Ebu Sulejman, A. A.: Kriza islamske civilizacije – korijeni u kulturi i odgoju, Biblioteka posebna izdanja, El-Kalem, CNS, Sarajevo, 2010., str. 36.)

Turci Osmanlije preuzimaju halifat i vladaju od 1299. do 1923. godine. Bila je to izuzetno moćna i stabilna imperija, međutim i ona je doživjela svoj raspad i kraj. „Razvivši vojnu, vanjsku stranu islama, Osmani su zanemarili kulturni i civilizacijski razvoj, unutarnje istovremeno razumijevanje islama i političke stvarnosti, i to je bila katastrofalna pogreška ovog perioda islamske vlasti.“ (Dr. Zarinkub, A. H.: O historiji islamske civilizacije, Institut „Ibni Sina“, Sarajevo, 2001., str. 17.)

U ovih par, gore naznačenih, napomena iznijeli smo kraći osvrt na historijske činjenice u vezi „uspona“ i „pada“ islamske civilizacije.

No, nažalost, i dan-danas, kao baštinik islamske civilizacije, čitav islamski „ummet je zaista u krizi, iako mu ne nedostaje ni materijalnih ni ljudskih resursa. Islamski ummet broji (…) petinu čovječanstva i ne nedostaju mu vrijednosti i principi niti uzvišeni ciljevi i nakane kojima islam obiluje. Šta je onda pogodilo ummet? Kako je skrenuo sa svoga puta? Kako je spriječeno pogonsko djelovanje duha islama u njemu i šta je dovelo do ovog stanja nemoći, zaostalosti i slabosti u kojem se nalazi. Zašto već stoljećima ne uspijevaju pokušaji reforme i projekti promjene, vraćanja životne snage i korigiranja hoda?“ (Dr. Zarinkub, A. H.: Ibidem, str. 20.)

Naravno, bilo je pokušaja da se odgovori na pitanja koja se tiču krize, dekadence, pada islamske civilizacije i nemogućnosti adekvatne i uspješne obnove i reforme. Npr. Muhjuddin ibn Arebi (1165-1240)

Ibn Tejmija (1263-1328), Imam Šatibi (umro 1388.), Ibn Haldun (1332- 1406). Ovdje posebno ukazujemo na Imami Gazaliju (1058-1111), koji je napisao poznato djelo Ihjai-ulumid-din, pokušavajući da odgovori na pitanje kako oživjeti vjerske nauke, a samim tim ozdraviti boljke ummeta svog vremena i izbaviti ga iz zabluda i stranputica. Znamo da je i jedan poznati Bošnjak, Hasan Kafija Prušćak (1544-1616), također, u svome poznatom djelu Temelji mudrosti o uređenju svijeta pokušavao koncipirati principe uspješnog vladanja i prevazilaženja manjkavosti u tadašnjem Osmanskom carstvu.

Smatramo važnim ovdje istaći poznate islamske reformatore i tzv. moderniste, koji su se pojavili u XIX i početkom XX stoljeća: Hindus Sir Sejjid Ahmed Han (1817-1898), Egipćanin Muhammed Abduhu (1849-1905), Iranac Džemaluddin Afgani (1838-1897), Libanac Rešid Rida (1865-1935) i Pakistanac Muhammed Ikbal (1877-1938). Mi za potrebe ovog rada citiramo već gore spomenutog savremenog autora Abdulhamida Ahmeda Ebu Sulejmana, koji u vezi neuspjeha reformi u organiziranju ummeta kaže: „Odgovor je da se to nije desilo zato što ne postoji želja za dobrim stanjem i reformom, jer je uloženo mnogo i još se ulaže, ali je očito da su faktori koji koče i vode ustranu mnogobrojni i imaju duboke korijene, da su se događaji odvijali velikom brzinom i da su bili jači od uložene energije koja ih nije bila u stanju slijediti, a kamoli ih prevazilaziti i učestvovati u zacrtavanju njihova toka.

Stoga je djelovanje ummeta bilo bliže reakcijama koje su znak da se događaji ne kontroliraju, da se ne promišlja o problemima, da se ne razumije njihova priroda i da ne postoji sposobnost da se na njih adekvatno odgovori.“ (Ibidem, str. 25, 27, 29. i 43)

Ono što i pored svega treba pravilno razumjeti jeste činjenica, da taj „izvjestan kulturni rascjep s kojim se suočava islamski svijet, kao uostalom i neka druga savremena duštva, prirodan je rezultat sukoba naslijeđenih tradicionanih shvatanja, s jedne strane, i savremenih civilizacijsko-znanstvenih poimanja, s druge strane!“ (Halil, I.: Uprava i vlast kroz historiju islama, Bilcdruk, Sarajevo, 1995., str. 49.)

Kriza bošnjačkog identiteta Suština ovog našeg rada je, ustvari, kako smo to i naznačili u uvodu, pokušaj odgonetanja problema nedostatka unutarbošnjačkog pozitivnog javnog diskursa, tj. dijaloga, zajedništva, dogovaranja, zauzimanja zajedničkih stavova o sudbinskim pitanjima i sl. Naravno, Bošnjaci kao narod na ovim našim prostorima se, poodavno, nalaze u svekolikoj, dubokoj krizi. Nadamo se ne svi, ali u jednom velikom dijelu Bošnjaci su izgubili osjećaj pripadnosti, ne samo islamskom ummetu i islamskoj civilizaciji, nego i svom nacionanom korpusu, svom narodu, svojoj kulturi, svojoj vjeri.

Postali su nezainteresirani, čak indiferentni prema svom vatanu, svojoj budućnosti, svojoj vjerskoj zajednici, svojim nacionalnim institucijama, svojoj domovini. Takvo stanje stvari dovelo je do toga da prosječni Bošnjak, danas, negativistički i nihilistički misli da je izgubio nadu u bolje sutra, da nema ambicija za obrazovanjem i usavršavanjem, da je postao bezosjećajan, da ne vodi računa o pravilnom vaspitanju i obrazovanju djece, i nažalost, u većini slučajeva je ponižen. Ono što smo gore istakli u vezi krize islamske civilizacije i islamskog ummeta u globalu, sve se to, analogno, može reći i u vezi bošnjačkog naroda kao dijela ummeta na mikro planu.

Govoreći uopće o islamskom ummetu i njegovoj krizi identiteta, citirani autor, Ebu Sulejman, iznosi dijagnozu stanja, koja se sasvim logično može primijeniti i na naše Bošnjake, pa kaže: „Muslimanske mase postale su žrtvom nepravdi i despotizma, političkog terora i idejnog zastrašivanja, pa su ih počeli obuzimati snishodljivost i pasivizam. Postepeno su se udaljavale od zalaženja u prostranstva istraživanja, ispitivanja, gradnje i kreativnih poslova, tonući u bespuća siromaštva, praznovjerja i neznanja. Na toj tački čovjek gubi samopouzdanje u sebe, gubi inicijativu u životnim pitanjima, gubi sposobnost realiziranja mogućnosti koje mu se pružaju.“ (Ibidem, str. 55.)

Nije teško, uz rizik moguće reakcije na ove naše stavove, još konkretnije opisati hal i stanje pripadnika bošnjačkog naroda na ovim našim prostorima.

Nastavit će se…

Glas islama, 356, R: Analize, A: Haris Hadžić