Naša divna vjera nas uči da svaka promjena počinje od samog čovjeka. Najbrži put ka promjenama vodi preko vjere u Allaha dž.š. Čvrsta vjera u trenutku mijenja ljude, odgaja ih, usmjerava, prevaspitava, nudi i daje rješenja, čini ih dobrim, čestitim i radnim. Vjera čini čuda. Slijepcu vraća vid, posrnulom daje snagu, a izgubljenom postaje svjetionik u uzburkanom moru životnih nedaća i iskušenja.

Pred čudom vjere i njenim savršenstvom insan osjeća snagu Allahove moći i upute. Sa čvrstom vjerom u Boga postiže se najbolji sistem ličnog ponašanja i kontrole nad strastima i prohtjevima. Također, vjera u Allaha otvara čovjeku vidike, širi horizonte spoznaje, usmjerava ga ka ispravnim životnim odlukama. Samo takva vjera je potpuna i ona donosi veliko dobro.

Dakle, iskrena vjera donosi promjene, pa i političke. Da li je tako u nas Bošnjaka na Sandžaku? U nas Sandžaklija se veli: “Kakav narod, takva i vlast.“ Shodno ovoj izreci, može se reći da su naši politički predstavnici slični narodnim masama koje ih slijepo biraju, bez dubinskog razmišljanja i promišljanja. Naši su[1]narodnici su godinama unazad puke glasačke mašine. Oni svoj glas daju naslijepo i mehanički. Mnogi su pored očiju slijepi, pored sluha gluhi. Mozga imaju, a ne razmišljaju da glasanje na izborima nije puko zaokruživanje broja na listiću, već davanje emaneta nekome ko će ih predstavljati u narednom mandatu i zastupati njihove interese i želje.

U dosadašnjim političkim predstavnicima Bošnjaka nismo mogli pronaći elemente iskrenog rada i pregalaštva za bošnjačke interese. Prije bi se moglo reći da oni i nisu naši predstavnici, već tamo-njihovi. Oni čim odu u Beograd postaju režimski sluge uz konstantno nastojanje da budu naši gospodari. Može se sa pravom zaključiti da sandžački Bošnjaci nemaju svoje predstavnike, već da su to beogradski poslušnici koji prema svom narodu sprovode velikosrpsku politiku podčinjavanja Bošnjaka i satiranja u samom začetku ideje o njihovom uzdizanju po bilo kom osnovu – vjerskom, nacionalnom, kulturološkom, obrazovnom ili ekonomskom.

Slobodno se može reći da smo mi kao narod okupirani iznutra, iz sopstvenih redova. Naši su kadrovi postali njihovi. Naš narod je javašlukom na izborima uzeo udio u instalaciji beogradskih sluga za svoje gospodare. Mi smo kao narod organizatori sopstvene propasti. Ako se ne trgnemo i ne zaustavimo ovu pošast, u budućnosti ćemo doći u situaciju da se nevina žrtva ubistva, silovanja, spaljivanja i rušilačkog pira stidi spominjati svoje stradanje. Bojat će se da to pomene kako ne bi naljutila arhitekte Srebrenice i kreatore Tomašice. Naši dželati to i hoće – da od žrtve naprave krivca. A takav razvoj situacije donosi nam novu Srebrenicu možda u Sjenici, kako sami pjevaju srpski šovinisti u pjesmi „Oj Pazaru novi Vukovaru, oj Sjenice nova Srebrenice“, a da se zbog toga niko nikada u Vladi nije oglasio. I ne samo u Vladi, nego je izostala i reakcija boraca za ljudska prava i demokratiju. O nazovi našim predstavnicima u vlasti da i ne govorimo. Pa oni imaju preča posla. Oni se utrkuju koji će više da učini po pitanju izmišljanja nekakve prijetnje od islamskog terorizma, kako oni vele, a sve to zarad dodvoravanja Beogradu, Banja Luci i Zagrebu. Zato je Bošnjacima normalno da unutar policije većinu čine pripadnici srpskoga naroda i u gradovima sa apsolutno većinskom bošnjačkom populacijom, poput Novog Pazara, Tutina i Sjenice. Slično je i u drugim ustanovama čiji je osnivač država. A ono malo nazovi Bošnjaka što se nalazi na pozicijama, instalirano je od strane režima i pretežno se radi o osobama koje ne drže ni do sebe, a kamoli do vjere, nacije i nekih drugih časnih postulate i stavova.

Kako skoro reče F. Alispahić: “To je taj okupatorski mehanizam koji u bošnjačku glavu instalira nesvijest.” Pored svih ovih činjenica Bošnjaci na izborima još nisu našli snage niti želje da promijene one koji su krivi zbog svih loših stvari što su nas zadesile u zadnjih skoro 25 godina. Napomenut ćemo i činjenicu da Bošnjaci na Sandžaku još uvijek žive neslobodno. Čizma režima vije se nad njima u obliku raznih vidova pritiska, poreskih i finansijksih pljačkaških odreda poslanih od strane vječitog ministra, koji uz to šalje i svoje poslušnike, poput gradonačelnika Novog Pazara sa saradnicima, da u velikom broju privatnih fabrika gase mašine i prijete radnicima vječito ugašenim pogonima ukoliko ne glasaju za opciju na vlasti. Onda su tu sudski procesi namješteni i inscenirani, pa čekanje u redovima za razne dozvole, ovjeru zdravstvene knjižice, papire i tako unedogled po sistemu “treniraj strogoću” prema Bošnjacima. Dakle, na snazi je kontrolisano stvaranje haosa i plansko širenje straha te stvaranje sukoba niskog intenziteta u kojem će se svako osjećati nesigurnim jer može završiti kao ubijeni taksista, gazda mjenjačnice ili obični prolaznik. Bitno je samo da bude straha i iz tog straha poslušnih, koji ne smiju da misle svojom glavom niti da biraju po volji, već linijom manjeg otpora i nezamjeranja onome vječitom ministru. Uvaženi muftija Zukorlić prije nekog vakta reče jednom novinaru: ”Kakvog ima smisla organizirati slobodu izbora u neslobodnom ambijentu?” A onda na jednom predavanju od prije nekoliko dana Muftija pojasni ovu rečenicu i kaza: ”Izbori u Sandžaku u neslobodnom ambijentu liče na izbore u zatvoru, kada zatvorenici biraju upravnika zatvora koji je, dok oni glasaju, naokolo postavio stražare sa puškama.” Pa da, stvarno! Da li ima smisla uopće birati i glasati u ambijentu straha, ubistava, finansijskih hordi pljačkaša, smutnje, cenzure i medijskog mraka? Mi mislimo da se treba boriti i naravno glasati. Naši ideali su važniji od svih njihovih prijetnji i brojeva kojima nas pokušavaju zaplašiti. Samo treba vjerovati i polagati nadu u Allahovu zaštitu. Naravno, najprije raditi na putu dobra. Ako smo lijeni, nezainteresirani, uplašeni, pospani i inferiorni ne možemo mijenjati stvari nabolje. E moj Bošnjače, kako ćeš mijenjati tvoje stanje ako si u nesvijesti, opijenosti i neopisivom zanosu? Moj Bošnjo, kako ćeš mijenjati stanje nabolje uz rečenice opravdanja za nerad i nemar: “Bit će bolje, sve je za hair”, “Izdr[1]žali smo mi i gore i ovo će proći”, ili uz riječi: “Šuti, ne talasaj, dobro je kad nas ne biju.” Moj Bošnjo, kako će se stanje mijenjati nabolje ako tvoja vjera nije čvrsta i ti olako pokloniš svoj glas onome što je korumpiran, što krade, ne govori istinu, ne ispunjava obećanja i obmanjuje iz godine u godinu, iz mandata u mandat ništa dobroga za tebe nije učinio. Zašto, o čovječe, zaboravljaš da si takvoga opunomoćio da nešto (ne)radi u tvoje ime te da ćeš i ti biti odgovoran za ono što on (ne)čini. Ako krade, vara, ne govori istinu, obmanjuje, ne radi za svoj narod, za svoju vjeru, podmitljiv je i korumpiran – i ti ćeš, o čovječe, biti odgovoran pred Bogom, i ti ćeš snositi krivicu za grijeh kojega čini onaj što si glasao za njegov nerad i fesad, za angažman na štetu naroda kojem i sam pripadaš. Prema pomenutom možemo zaključiti da su politički moćnici ogledalo naroda koji im daje povjerenje na izborima. Kada bi ušli u analizu lika i djela političara što se godinama poigravaju životima Sandžaklija, sigurno bi mogli puno više kritike dati njihovom (ne)radu nego hvale. Već duže od dvije decenije mi se ne možemo pohvaliti političkim liderima, jer sastavni su dio njihovog života mito i korupcija, pronevjere, prevare, krađe, nezasitost za vlašću, moći i novcem te ostale nemoralnosti kojima su okruženi. Skoro da niko nije imun na ove bolesti, a što je još gore – mali broj ljudi traži lijeka. Narod glasa besciljno i bez želje za promjenama. Kao da ljudi ne osjećaju da je društvo oboljelo. Čudan zeman nastao, pa su ljudi izjednačili dobro i loše, poistovjetili moralne i nemoralne, radne i neradne, vjeru i nevjeru. Daj Bože da se samo dojmi da je Bošnjak zapao u letargiju, da se samo čini da je toliko oslijepio te više ne može da napravi jasnu razliku između dobra i zla. Kako stvari stoje, već mnogo godina Bošnjak ne poseže za suštinskim lijekom koji mu je na dohvatu ruke, koji mu je i od oca i od matere ponuđen rođenjem, koji mu je od milosti Božje dat. A lijek postoji, lijek se zove dini islam. Islam je zabranio sve ono što je štetno i što ne valja, sve ono što je zlo i naopako, sve ono što je beskorisno i ne vodi dobru. Recept za uspjeh je tako blizu, na dohvatu ruke (hemijske olovke), ali se uporno ignoriše, zaboravlja i podcjenjuje.

Ukoliko se Bošnjaci na Sandžaku ne vrate vjeri, iskrenoj i nepokolebljivoj, srljat će u dublju propast. Svaki musliman Bošnjak mora znati da je Allah dž.š. rekao: ”Allah neće promijeniti stanje jednog naroda sve dok taj narod ne promijeni samoga sebe!” (Er-Ra’d, 11) Ovaj ajet je jasan. Allah dž.š. nam je dao uputu i lijek u kur’anskoj poruci, uzor na kojeg se možemo ugledati, pamet i slobodnu volju zbog koje možemo mijenjati stvari nabolje. Svako ko izabere suprotno od ove Božje poruke ne može očekivati dobro. Uostalom, svaki onaj što pored dobra  bira zlo – od sebe mu bilo. Mi smo narodu iz hakka izašli!

Naše viđenje, 252