Hadži Hajro Gusinac bio je simbol vakifa i muslihuna, ne samo u Tutinu, već i u Sandžaku, ali i šire. Neki od njegovih vakufa su džamija na Kleču, džamija kod stadiona (Bedr džamija), džamija u Godovu i još mnogi drugi vakufi, poput Škole Kur’ana Časnog u Ljeskovi. Njegova snaga nije ležala samo u riječima, već u njegovoj nepokolebljivoj vjeri i odlučnosti da bude od koristi svakome.

Hadži Hajro Gusinac bio je osoba koju je krasila vjera i velika želja da pomogne onima kojima je pomoć bila neophodna. Također, jedna od njegovih osobina bila je to što je bio humanist, dobročinitelj i filantrop. Najpoznatiji je po osnivanju značajnih vakufa, među kojima su džamije, škole i druge ustanove koje su doprinosile obrazovanju i kulturnom razvoju bošnjačke zajednice u regionu.

Hadži Hajro Gusinac, porijeklom iz Dolova, rođen je 13.11.1933. godine, a preselio je na Ahiret 13.02.2022. godine. Dženazu namaz predvodio mu je predsjednik Mešihata IZ-e u Srbiji, glavni muftija, prof. dr. Mevlud-ef. Dudić, pored njegovog vakufa, njegove džamije na Kleču, gdje je i ukopan.

Bio je oženjen Kimetom Čuljević-Gusinac iz Saša, s kojom je imao osmoro djece – pet sinova i tri kćerke.

Hadži Hajro Gusinac bio je simbol vakifa i muslihuna, ne samo u Tutinu, već i u Sandžaku, ali i šire. Neki od njegovih vakufa su džamija na Kleču, džamija kod stadiona (Bedr džamija), džamija u Godovu i još mnogi drugi vakufi, poput Škole Kur’ana Časnog u Ljeskovi. Pored toga, njegovi vakufi uključivali su kombi vozila za Školu Kur’ana, kuće za jetime i siromašne, kao i puteve i mostove koji se i dalje koriste.

Kada je Hadži Hajro bio na samrti, imao sam priliku da se poselamim s njim i zakoračim u njegov dom, ispunjen posebnom toplinom i smirenošću. U tim trenucima, dok se borio s posljednjim dahom ovoga svijeta, postavio mi je pitanje koje me duboko dirnulo i ostavilo neizbrisiv trag u mom srcu: „Koliko djece trenutno uči u Školi Kur’ana Časnog?“

Te riječi, izgovorene u časovima kad se većina ljudi povlači u tišinu vlastitih misli, razotkrile su njegovu pravu veličinu. Čak ni pred licem smrti, Hadži Hajro nije mislio na sebe, već na druge – na budućnost Zajednice, na djecu koja će nositi svjetlo vjere i znanja. Tada sam spoznao koliko je njegova duša bila prožeta dobrotom i nesebičnom brigom za dobrobit drugih. To pitanje, jednostavno, ali puno značenja, ostalo je da odzvanja u meni, podsjećajući me na veličinu čovjeka koji je cijeli svoj život posvetio služenju drugima.

Jednom, kada sam kročio u džamiju, ugledah hadži Hajra kako sjedi u tišini, povučen u ćošak, oborenog pogleda. Naizgled miran, ali njegove oči, duboke i pune tuge, odavale su nemir duše koji je bio nevidljiv drugima. Prišao sam mu, oprezno, i upitah ga: „Hadžija, što Vas muči?“

Podigao je glavu i tiho, gotovo šapatom, prozborio: „Jučer sam na Pešteri vidio jetime. Bili su u teškom stanju – bose noge, gladna lica, sa očima koje su vapile za malo milosti. Od tada nisam oka sklopio. Svaki put kad pokušam zaspati, njihove slike mi dolaze pred oči, njihov vapaj me budi iz svake misli o smirenju.“

Njegove riječi bile su poput težine koja se spusti na grudi – nisam mogao ni zamisliti koliku je bol nosio taj plemeniti čovjek. U njegovim očima vidio sam odlučnost, onaj plamen čovjeka koji ne može pronaći spokoj dok god ne pruži ruku onima koji je trebaju. „Neću stati“ – reče – „dok ih ne zbrinem, dok ne pronađu dom u kojem će se osjećati voljeno.“

Tog dana naučio sam da se veličina ne ogleda samo u onome što čovjek čini, već u dubini njegove brige za one koji nemaju nikoga. Hadži Hajro bio je svjetionik dobrote, čovjek čije je srce bilo veće od svakog izazova s kojim se suočavao.

Posljednjih deset godina Hajrovog života bile su ispunjene našim prijateljstvom, koje je za mene bilo neprocjenjiv blagoslov. Najviše vremena provodili smo u džamiji, gdje je njegova prisutnost bila poput tihe molitve – mirna, ali duboko snažna. Ipak, naše druženje nije se završavalo na pragu džamije; često smo putovali i razgovarali, dijeleći trenutke koji su osvjetljavali njegovu plemenitu dušu.

Allah me počastio time što sam imao priliku biti saputnik hadži Hajra u tim godinama. Putovali smo zajedno na razna mjesta, jer hadži Hajro više nije bio siguran za volanom, ali to ga nije spriječilo da i dalje bude tamo gdje su ga ljudi trebali. On je bio čovjek koji je znao kako spojiti ono što je razdvojeno – spasio je mnoge brakove, pomirio roditelje s djecom i smirivao nemirne duše. Sve je to činio ne radi hvale, već radi sevapa i Allahovog zadovoljstva, jer je njegova misija bila da unosi mir tamo gdje ga je nestalo.

Sjećam se jednog trenutka koji mi je posebno ostao urezan u srce. Putovali smo preko Pešteri kada se iznenada pojavio veliki problem koji je prijetio da razjedini ljude. Hadži Hajro ostao je s njima do duboko u noć, do tri sata ujutru, dok ga Allahova volja nije nadahnula da pronađe rješenje. Njegova snaga nije ležala samo u riječima, već u njegovoj nepokolebljivoj vjeri i odlučnosti da bude od koristi svakome.

Sada, dok više nije među nama, svaka moja dova upućena je za njega, tog čovjeka čije je ime ostalo ispisano u srcima svih nas koji smo ga poznavali. Neka mu Allah podari najljepše mjesto u Džennetu, jer je bio duša koja je svijetlila na ovom svijetu.

Glas islama 351, R: Naši merhumi, A: Aldin-ef. Hot