Najveća tragedija jednog naroda nije okupacija. Nije siromaštvo. Nije čak ni poraz. Najveća tragedija je gubitak kolektivne svijesti, trenutak kada narod prestane da misli, da razlikuje, da prepoznaje. Tada ne treba ni metak da bi bio poražen. Dovoljna je laž. Dovoljan je osmijeh varalice. Dovoljan je obećani spas koji nikada ne dođe.

Narod bez svijesti je narod koji plješće svakom ko govori dovoljno glasno, ma šta govorio. To je narod koji skače na svaki poziv, bez pitanja kamo idemo, zašto idemo, ko nas vodi. To je narod koji se prepušta svakom talasu i ljulja se s njim, bez pravca, bez kompasa, bez temelja.

To je narod koji šuti na nepravdu, koji gleda zločin i okreće glavu. Koji šapuće istinu u mraku, a kliče laži na svjetlu.

To je narod koji ne razlikuje istinskog prijatelja od vještog manipulatora, koji sluša lažova jer mu priča ono što želi da čuje, dok prezire onog koji mu govori ono što mora da zna. To je narod koji pušta da ga vode isti ljudi koji su ga već izdali, jer mu je lakše da zaboravi nego da pamti, lakše da vjeruje nego da provjeri.

Narod bez svijesti ne uči iz poraza, već ih ponavlja. Ujeda ga zmija iz iste rupe, ali on i dalje pruža ruku. Ne zato što ne zna, već zato što ne želi da zna. Jer znanje boli, a zabluda je laka.

Takav narod ne vodi svoju sudbinu, već je drugi kroje umjesto njega. Tada dolaze tirani, varalice, trgovci iluzijama. Jer oni znaju da je svijet pun onih koji žele da budu vođeni, čak i ako ih to vodi u provaliju.

I zato, kada narod izgubi svijest, ne treba da očekuje slobodu. Niti pravdu. Niti poštovanje. Jer svijet poštuje onoga ko zna šta hoće, ko zna kuda ide, ko zna reći “ne” kad treba i “dosta” kad mora. Dok god narod ne nauči da razmišlja, da se sjeća, da povezuje, da prepoznaje lice iza maske, dotle će mu se historija ponavljati – kao kazna, ne kao lekcija.

Muslimanski narodi i dalje hodaju starim putem, iako znaju kuda vodi. Dozvoljavaju da ih isti ljudi varaju, da ih ista politika gazi, da ih ista propaganda uspavljuje i da ih ista zmija ujeda – hiljadu puta iz iste rupe. A pouke? Ne uče. A iskustva? Ne pamte. A porazi? Preboljeni bez zaključka. Zaborav se uvukao kao navika, kao način opstanka.

Pamćenje jednog naroda je njegov imunitet. Kad ono oslabi, narod postaje ranjiv na sve: laž, izdaju, manipulaciju, poniženje. I to se upravo dešava. Prošlost se briše kao da je suvišna. Bliska sjećanja se potiskuju. Udaljena historija se romantizira, bez stvarne pouke.

U takvom stanju nije čudo što se smutljivci dočepaju vlasti. Nije čudo što se narod vodi u poraz i još aplaudira dok ide. Takav narod ne zna šta je zlo dok ga ne pogodi i ne zna šta je istina dok ne postane kasno.

S druge strane, evropski narodi, sa svim svojim moralnim krizama, duhovnim prazninama i sistemskim manama – naučili su ključnu lekciju: kako se čuvati od laži. Imaju izgrađenu građansku svijest. Oni možda ne vjeruju u iste vrijednosti, ali vjeruju u odgovornost. Znaju postaviti pitanje. Znaju tražiti račun. Znaju razlikovati istinu od šarene laže.

Evropljanin zna da ne bira vođu po emociji, već po sposobnosti. On razumije razliku između savjetnika koji traži istinu i varalice koji traži sljedbenike. On zna ko ga vodi i zašto i ne pušta da ga vode isti ljudi koji su ga već prevarili.

Muslimanskim narodima nije problem vjera – problem je nedostatak društvene zrelosti i svijesti. Bez toga, ni najbolji sistem ne pomaže. Bez pamćenja, narod je osuđen da ponavlja greške. Bez svijesti, narod postaje marioneta u rukama onih koji ne žele njegov spas, već njegovu šutnju.

Narod koji ne pamti – ponavlja. Narod koji ne misli – trpi. Narod koji ne pita – pada.

Vrijeme je da se to prekine. Ne lažima. Ne emocijama. Nego sviješću, pamćenjem, odgovornošću i hrabrošću da se kaže: “Ne više!”

Ako postoji jedan zadatak koji muslimani danas ne smiju zanemariti, to je buđenje svijesti. Ni oružje, ni ekonomija, ni politike, ništa od toga neće dugoročno spasiti ovaj ummet dok se ne probudi ono što ga suštinski čini živim: duhovna, građanska i politička svijest.

Jer narod bez svijesti nije narod – on je masa. I kao masa, postaje igračka u rukama svakoga: populista, demagoga, tiranina, manipulatora, kolonizatora, oportunista. Bez svijesti, narod je poput pera bačenog u divljinu, koje vjetar nosi gdje hoće, bez pravca, bez oslonca, bez volje.

Zato se muslimanski narodi iznova nalaze u krugovima poniženja, tragedije i poraza. Ne zato što nemaju potencijal. Ne zato što im fali vjera. Već zato što im fali sposobnost da razlikuju istinu od propagande i prijatelja od varalice.

Podizanje svijesti nije luksuz. To je pitanje opstanka. Sve dok ljudi ne znaju kako funkcionira društvo, kako se gradi institucija, kako se održava zajednica, kako se čita vijest, kako se postavlja pitanje, dotle će vladati haos, a ne red. Laž će pobjeđivati jer istinu nema ko da je prepozna. Vlast će pripadati najglasnijem, a ne najpoštenijem. A ummet će stajati u mjestu, dok drugi grabe naprijed.

Zato nam treba islamski odgoj koji ne staje na formi, već gradi karakter. Treba nam intelektualno obrazovanje koje ne stvara ponavljače, već mislioce. Treba nam građansko obrazovanje koje uči ljude njihovim pravima i obavezama. Treba nam politička pismenost koja otkriva mehanizme moći i razotkriva manipulaciju.

Jer samo budan narod može prepoznati opasnost na vrijeme. Samo obrazovan narod zna kad treba reći “dosta”. Samo moralno sazreo narod ne traži idole, već odgovorne lidere. I samo takav narod ne kleči.

Sve dok to ne shvatimo, naše zajednice će i dalje sličiti peru na vjetru – prelijepo, ali nemoćno. Vrijeme je da prestanemo letjeti bez smjera i počnemo graditi temelje koji ne padaju pred svakim naletom vjetra.

Glas islama 359, Naše viđenje