GLAS ISLAMA: Dobili ste priznanje od Medrese povodom godišnjice obnavljanja rada Medrese. Kakvi su Vam utisci?

TUTIĆ: Prije nekoliko dana bio je jubilej Medrese „Gazi Isa-beg“ u Novom Pazaru. Tim povodom dobio sam priznanje za doprinos ponovnom obnavljanju rada Medrese koji je bio prekinut 1946. godine. Dan kada mi je dodijeljeno priznanje bio je 17. septembar, dan u kojem je 1990. godine obnovljena Medresa otpočela svoj rad. Interesantno za ovaj datum je to da sam upisao Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu 1962. godine i prvi moj čas u Medresi bio je 17. septembar. Prošlo je ravno 50 godina od dana kad sam upisao Medresu do dana kada mi je uručeno priznanje.

GLAS ISLAMA: Kako je tekao proces obnavljanja rada Medrese u Novom Pazaru. Je li bilo opstrukcija?

TUTIĆ: Do obnavljanja Medrese u Novom Pazaru trebalo je da prođe mnogo godina i nije bio lak put da ostvarimo svoju želju i svoj cilj. Imali smo mnogo smetnji na tom polju. Starješinstvo Islamske zajednice nije bilo raspoloženo da se to radi. Imam utisak da je Starješinstvo u Prištini na svaki način pokušavalo da zadrži centralističku vlast u Islamskoj zajednici i da je Priština morala o svemu da odlučuje. Hijerarhijski to je bilo u redu, ali postojala je razlika između Prištine i Novog Pazara kada je u pitanju jezik, kultura, tradicija, običaji. Jedina tačka spajanja bio je islam, ali način na koji su oni poimali i prakticirali islam opet je ukazivao na neke razlike od nas ovdje. Dakle, bilo je opstrukcija. Bilo je po malo straha. Postavljala su se pitanje tipa šta će to Novi Pazar?

GLAS ISLAMA: Ipak ste donijeli odluku i obnovili rad Medrese.

TUTIĆ: Mi smo samo inicirali, a odluku je donosilo Republičko starješinstvo i Vrhovno starješinstvo u Sarajevu. Oni su samo progutali nešto što se godinama kuhalo. Ja sam od 1982. godine nametao ideju o obnavljanju rada Medrese, ali to je bilo tiho i u uskom krugu prijatelja. Kao prvi uslov za obnovu rada postavilo se postojanje objekta i prostorija. Te 1982. godine smo postavili kamen temeljac za izgradnju upravne zgrade Vakufa i u projektnom zadatku smo planirali toliko kancelarija da su se svi čudili šta će nam, a ja sam jednom svom prijatelju rekao: „Neka ih, možda će tu sutra biti Medresa.“ Od tada postoji ta naša želja koju javno nismo smjeli da iznesemo. GLAS ISLAMA: Kako ste skupili hrabrost da javno iznesete te svoje želje? TUTIĆ: Nama su na ruku išli problemi koji su se dešavali u Prištinskoj medresi, pa smo imali izgovor da tražimo da se u Pazaru obnovi rad Medrese. Govorili smo da treba naše učenike da povučemo iz Prištine u kojoj postoje problemi, kao i iz Sarajeva koje je bilo daleko. Osnovni problem u Prištini je bila jezička barijera, a po mojem mišljenju bilo je i pokušaja asimilacije naše djece od strane Albanaca. Djeca iz Sandžaka su proganjana i fizički su nasrtali na njih, pa smo imali slučajeva da su neka morala da napuštaju školovanje. Ja sam te probleme uzimao kao adut, iznio sam ih u Republičkoj komisiji za odnose sa vjerskim zajednicama uz zahtjev da se otvori Medresa u Novom Pazaru jer smo imali objekat, a počeli su da pristižu i školovani kadrovi.

GLAS ISLAMA: Nije škola samo objekat. Trebalo je završiti administrativne poslove, pokrenuti cio projekat.

TUTIĆ: Mogu da kažem da je formalno formiran Inicijativni odbor. Ljudi su htjeli da budu u tom odboru, ne toliko što im je stalo da se obnovi rad Medrese, već što su htjeli sebe da ugrade, da budu profesori i vaspitači u Medresi. Hvala im. Odradili su administrativni posao dobro, trčali su, nosili su, odradili su dobro taj kurirski dio. U to vrijeme moje veze i sa Prištinom, i sa Beogradom i sa Sarajevom su dovele do toga da obnovimo rad Medrese, a moje ime se zvanično nije nigdje pojavilo.

GLAS ISLAMA: Rekoste da se Vaše ime nije nigdje pojavljivalo, a dobili ste nagradu Medrese za doprinos obnavljanju rada. Izgleda da rukovodstvo nije zaboravilo taj Vaš doprinos.

TUTIĆ: Nije se moje ime spominjalo, ali oni znaju istinu. Zna se ko je u to vrijeme mogao da pomogne.

GLAS ISLAMA: Kakav je osjećaj bio kada su prvi učenici došli da upišu obnovljenu Medresu u Novom Pazaru?

TUTIĆ: Bio sam presretan, mislim da su mi krenule suze. Mi smo postali faktor i ta Medresa nas je polako uvodila u to da postajemo autonomna jedinica unutar hijerarhije Islamske zajednice. Na temelju toga, a opet na moju inicijativu, u kontaktu sa tadašnjim reisom Jakup[1]ef. Selimoskim, iznio sam ideju da formiramo Mešihat za Sandžak. U saradnji sa Rijasetom 9. januara 1991. organizirali smo skup u Rožajama na kome su prisustvovali predstavnici bošnjake političke organizacije SDA, Reisulema, dr. Redžep-ef. Boja – predsjednik Starješinstva iz Prištine, predsjednik Starješinstva iz Crne Gore Idris-ef. Demirović i na tom skupu smo pokušali da ih nagovorimo da daju saglasnost da formiramo Mešihat Islamske zajednice u Sandžaku.

GLAS ISLAMA: Iza vas je 45 godina rada u Islamskoj zajednici. Svo to vrijeme bilo je teško i stresno. Kako ste uspjeli da se nosite sa svim problemima?

TUTIĆ: Ja sam iz Sandžaka prvi svršenik Gazi Husrev-begove medrese poslije Drugog svjetskog rata koji se zaposlio u Islamskoj zajednici. To govori da sam prvi koji se suočio sa problemima unutar i izvan Islamske zajednice. Od prvog svog radnog dana do danas u žiži sam događaja i sudionik i u dobrim i u teškim momentima. Imao sam veliku sreću da na početku svog rada budem u džematu Lejlek džamije. Također sam imao sreću da sam uspostavio dobre veze sa Starješinstvom u Prištini, pogotovo sa rahmetli Smail-ef. Hakijom – predsjednikom Starješinstva, kao i sa mojim profesorima iz Sarajeva koji su me prihvatili kao svog bivšeg učenika i uvijek mi izlazili u susret. To je jedan momenat, a drugi vrlo važan momenat je taj što sam iz porodice i kao učenik Medrese i u ono vrijeme bio odani građanin države u kojoj sam živio. Mi smo bili totalno zaljubljeni patriote u svoju državu i tako smo se ponašali, ali nikada nisam gubio iz vida da mi je na prvom mjestu islam, muslimani i da sam u tome jako dobro profitirao. Profitirao sam u smislu širenja kruga ljudi sa kojima sam komunicirao. Postojali su plaćeni patriote, ljudi koji su pratili naš rad, a mi iz Islamske zajednice smo bili odani vjeri i državi i bili smo patriote iz ubjeđenja. Taj patriotizam smo iskoristili i stvorili povjerenje u krugovima vlasti. Taj naš patriotizam je kasnije u obračunu sa nama vrlo loše tumačen, jer uvijek postoje ljudi koji se bore za prevlast i koji drugačije misle. Nas su proglašavali neprijateljima islama, izdajnicima muslimana, a te kvalifikacije apsolutno ne stoje, a istina uvijek ispliva na vrh. Svi koji su govorili o službenicma Islamske zajednice koji su bili odani islamu i Islamskoj zajednici, a uz to i patriote, kasnije su bili u službi izdaje. To ne može da se dokaže, ali vrijeme dolazi, a Allah dž.š. još na dunjaluku obejani mnoge stvari i vidi se ko je vjera a ko nevjera, ko je izdao a ko nije. Te veze, ta poznanstva i prijateljstva doprinijeli su da smo mi ovdje mogli mnoge stvari da uradimo na polju islama.

GLAS ISLAMA:Da se ponovo vratite u mladost biste li ponovo radili u Islamskoj zajenici i bili na rukovodećim funkcijama?

TUTIĆ: Uvijek u poslu ima dobrog i lošeg, uspona i padova, uspjeha i neuspjeha, pa ima i u mojem radu. Kada bih sad birao da li da ponovo budem službenik Islamske zajednice ako bih se samo sjećao lošega – ne bih bio, ali kada se sjetim satisfakcije koju sam dobio kroz rad u Islamskoj zajednici uvijek bih se ponovo opredijelio za taj posao i ponovo bih završio Medresu. Dobro je što je bilo i problema jer sam imao i prijatelja i neprijatelja. Ja sam de fakto uvijek bio rukovodilac Islamske zajednice sve do dolaska muftije Muamer-ef. Zukorlića. De jure nisam bio rukovodilac, već sekretar, ali uvijek se povjerenje meni davalo više nego svima ostalima. U takvoj situaciji sam imao veliku opstrukciju ljudi kojima to nije odgovaralo. Pojedini hodže su svoj nerad pokušavali da prikriju pričom o opasnom Hajru koji ima jake veze svuda i da im Hajro brani da razvijaju vjerski život. To su pričali hodže koji su otišli u izdajnike. Također se osamdesetih godina potegla tema nepoštenja, krađe, lopovluka. Najviše su me napadali nakon završetka gradnje Upravne zgrade Vakufa, dakle nakon najvećeg uspjeha Islamske zajednice. Grupu koja me je napadala predvodio je Sulejman Ugljanin. On je nagovoren od dvojice imama kojima nikada niko nije bio dobar i koji su sada na izdajničkoj strani. Ugljanin je bio naivan i napao me je. Formirana je komisija za provjeru rada sekretara Odbora Hajra Tutića i blagajnika Ahmeta Bećirovića. Komisija je dva i po mjeseca pretresala svaki papir i ustanovila da nije imalo nikakve zloupotrebe položaja. Tada sam se razišao sa članom Odbora Sulejmanom Ugljaninom i imali smo jako oštar sukob. On je otišao u politiku, a ja sam ostao gdje sam i bio, na polju islama. Ali on je opet i sa pozicije političara i lidera Bošnjaka udarao po meni svim raspoloživim sredstvima. Kad sam ga pitao, dok je komisija radila svoj posao: „Doktore, ako budem kriv ja znam šta ću uraditi sa samim sobom, a šta ćemo sa tobom ako komisija utvrdi da nisam kriv“, a on je rekao: „Ja sam bio bokser, mene protivnik baci na patos, ja ustanem i čestitam mu.“ Ja sam mu na to odgovorio: „Bit će makar fer da pocrveniš.“ Nije smio da dođe na sjednicu Odbora kada je komisija podnosila izvještaj o našem radu, a ja sam znao šta je istina i sve sam podnio dostojanstveno, iako je bilo teško.

GLAS ISLAMA: Jedan od težih trenutaka za Islamksoj zajednici je pokušaj puča iz 2007. godine, kada je država otvoreno stala na stranu pučista. Vi ste i tada obavljali funkciju predsjednika Sabora. Kako Vam izgleda to vrijeme iz današnje perspektive?

TUTIĆ: Najveći problem za Islamsku zajednicu bio je, a i sada je, što pokušavaju da je uzmu pod svoje da bude servis politike i da izgubi svoju autonomnost. Onaj ko se odupre tome ima velikih problema i čitav sistem i državu na vratu. Da je muftija Muamer-ef. Zukorlić predao Islamsku zajednicu radi svojih interesa, kao što su političari predali Bošnjake, mi danas ne bismo imali ove probleme. Pokušaj udara 2007. godine bio je težak, ali ga ne treba shvatiti tragično. To je dan kada se odvojila istina od neistine. Taj događaj nam je očistio redove od otpadnika, od kvazi hodža i onih koji su vječito rovarili i pravili probleme Islamskoj zajednici. Pitam se, da su nam sada tu šta bi sve radili i do čega bi nas doveli svojim intrigama, lažima i pokvarenošću? Čast je i zadovoljstvo boriti se protiv svih koji nasrću na islam i Islamsku zajednicu. Oni mogu trenutno da nanesu malo problemčića, ali u suštini ne mogu ništa da promijene.

GLAS ISLAMA: Nedavno su obavljeni izbori u Islamskoj zajednici. Vi ste predsjednik Sabora. Hoćete li se kandidovati za novi mandat?

TUTIĆ: Izbori su obavljeni na svim nivoima i formirani su džematski obori i odbori medžlisa, a izabrani su i članovi Sabora. Na konstitutivnom zasjedanju Sabora bit će izabran novi predsjednik Sabora i drugi organi.

GLAS ISLAMA: Pitao sam Vas ovo obzirom da radite već 45 godina i da je vrijeme za penziju. Hoćete li se penzionisati ili ćete nastaviti da radite?

TUTIĆ: Pošto je ovo intervju za „Glas islama“, moje novine koje nosim u srcu i koje su odigrale historijsku ulogu u svim događanjima, a Medresu i „Glas islama“ izdvajam od svih ustanova u Islamskoj zajednici jer su nosile probleme i krčile put, reći ću da, ako Bog da, odlazim u penziju. Uslov iz radnog staža sam davno ispunio, a u decembru ispunjavam i starosnu normu. Ne idem zato što je to od mene bilo ko tražio i pritiskao me već idem iz dva razloga. Prvi razlog je taj što hoću da oslobodim Odbor IZ-e Medžlisa da prema meni nema obaveze davanja plate, a drugi razlog je taj što ću otići u aktivnu penziju. Ostat ću na raspolaganju Islamskoj zajednici i radit ću sve poslove za koje rukovodstvo Islamske zajednice procijeni da ih mogu obavljati na dobrobit islama i Islamske zajednice. Reći ću Muftiji: „Muftija bujrum, ako trebam Islamskoj zajednici tu sam, ako ne trebam ja odoh da živim svoj život, a ostat ću lojalan Islamskoj zajednici dok sam živ.

GLAS ISLAMA: Kakvo je Vaše mišljenje o fetvi koju je donijelo Vijeće za fetve, a tiče se vjeronauke?

TUTIĆ: Mislim da je fetva o vjeronauci opravdana i na svom mjestu jer određene državne institucije prave veliku nepravdu prema Islamskoj zajednici u Srbiji. Izbacili su nam 92 vjeroučitelja, kompetentna i stručno sposobna, moralno kvalitetna, a doveli su ljude koji ne zaslužuju mjesto koje im je dato. Ovo je direktni pokušaj pokrštavanja muslimana jer nemoralan ne može da podučava o moralu. Nepismen ne može da govori o pismenosti. Mislim da je farz svakog roditelja da svoje dijete upiče u mekteb gdje će učiti o svojoj vjeri. Fetva je za nas obavezujuća i sprovest ćemo je koliko smo kadri. I u ovom slučaju će doći do filtracije. Kvalitet će ostati, a korov će da propadne.

GLAS ISLAMA: Čitaoci „Glasa islama“ se sjećaju feljtona o radu Islamske zajednice kojeg ste u nastavcima objavili. Spremate li knjigu Vaših sjećanja?

TUTIĆ: U Zagrebu me sreo jedan od imama koji vodi Islamsku zajednicu u Austriji i pitao me što sam prestao da pišem o prošlosti? Rekao mi je da je prvi tekst kojeg je čitao u „Glasu islama“ bio moj feljton. Mnogi su mi to govorili i tjeraju me da nastavim sa pisanjem. Moja želja je bila da dotaknem najzaslužnije ljude unutar Islamske zajednice, da istaknem najveće događaje vezane za Islamsku zajednicu i da pomenem ljude koji su pravili probleme Islamskoj zajednici. U dilemi sam da li da nastavim sa pisanjem. Razmišljao sam da tema budućeg pisanja bude opravdanost formiranja Mešihata IZ-e u Sandžaku, čime bih obuhvatio period od 1990. godine do današnjih dana, a poseban akcenat bio bi na 1993. godinu. Vidjet ćemo, planiram da to bude kao drugi dio mog pisanja i čitaoci „Glasa islama“ mogu da se nadaju mojim tekstovima, a knjigu ću, ako Bog da, objaviti nakon što tekstove objavim u „Glasu islama“

Glas islama, 235, R: Intervju, A: Hajro Tutić