Poznati književnik iz Basre El-Džahiz napisao je divne savjete o druženju s knjigom: “Knjiga ti je prijatelj koji te neće ostaviti, drug koji te neće iznevjeriti, ahbab koji ti neće dosadan biti, komšija što ti na put ne staje, saputnik što ne želi ti nikakve štete, nikad ti zlo ne čini, licemjeran nije nit laž kazuje.“

Činjenica da je u prethodnih stotinu godina napisano preko šezdeset hiljada knjiga protiv islama i vjerovjesnika Muhammeda, alejhisselam, nije toliko poražavajuća koli ko je poražavajuća indiferentnost muslimana prema vri jednostima koje kao da su zakopali duboko ispod zemlje. Skoro kao po pravilu, čekajući da neko drugi odradi njihov posao, čekajući jedni druge ili neko čudo s neba, prepu stili su se milosti i nemilosti neprijateljskih jezika i pera.

Dok nemuslimanski misionari obilaze skoro svaki pedalj Zemlje, svako nepristupačno selo i svako amazonsko i afričko pleme, muslimani su decenijama bili zabavljeni međusobnim optužbama i prebacivanjem krivice sa sebe na druge. Činilo se da agoniji nema kraja. Novi sistemi društvenog uređenja su prevladali svijetom i činilo se da na planeti više nema mjesta za vjeru. To su na svojoj koži osjetili svjedoci komunističke vlasti na Balkanu.

Međutim, krajem 20. vijeka se na svjetskoj sceni mno go toga promijenilo. Baklja Istine se premještala sa Istoka na Zapad. Hrabri i sposobni pojedinci u muslimanskim re dovima su počeli izlaziti na binu, naoružani argumentima istine. Počeli su pričati istinu, a ona po svojoj prirodi stvara provokacije i privlači pažnju.

To je počelo privlačiti ljude na mjesta gdje se govori o islamu, na mjesta gdje je ugrijalo sunce istine. Tamo gdje ono ugrije, topi se i najdublji sni jeg neistine. Ljudi su počeli prihvaćati islam, u skupinama. Sve što nije zapisano, osuđeno je na nestajanje. Ma koliko veliki govornici bili, dobri inspiratori, harizmatični i hrabri, vaše riječi će zaboraviti čak i vaša generacija čim prestanete pričati. A prestat ćemo pričati, jer nas smrt sve ućutka. Nemuslimani su zabilježili govore svih svojih li dera i “velikih vođa”, da im ostanu kao svježa inspiracija budućim naraštajima.

Muslimani to rijetko rade, iako imaju materijala za rad. Sve do kraja 20. vijeka, muslimani na ovim prostori ma su bili u velikoj mjeri uskraćeni za vjersko obrazovanje na svome jeziku. Najveća djela svih islamskih disciplina bila su dostupna samo za one rijetke koji su znali arapski, turski i perzijski jezik. Djeliće nade pružala su periodična izdanja Islamske zajednice. Međutim, to nije bilo dovoljno za narastajuće potrebe muslimana koji su se vraćali svojoj vjeri. Upravo u toj činjenici, sa ove vremenske distance, ogleda se značaj odluke Mešihata IZ Sandžaka da 1993. godine inicira osnivanje izdavačke djelatnosti.

Mudrost i vizija koju su tada pokazali njeni predvodnici (i dokazali nebrojeno puta do danas) rezultirala je da muslimani koji govore bosanskim jezikom imaju, na svom jeziku, priliku proučavati cijeli sunnet Allahovog Poslanika, alejhisselam, kroz najvjerodostojnije hadiske zbirke, nalaziti odgovore za izazovna životna pitanja – kroz literaturu koja se bavi šerijatskim pravom, njegovim intencijama i primjenom, te sticati znanja iz svih islamskih oblasti na svim nivoima: od Ilmihala i Sufare, preko brojnih djela o tome kako usavrši ti svoju ličnost, do kompleksnih studija o akaidu, hadisu, historiji, islamskoj pedagogiji i književnosti.

Svi veliki i značajni projekti u našem narodu su počeli i održali se u Islamskoj zajednici. Dok mnogi odgojno-obra zovni projekti u okolini propadaju zbog raznih negativnih uticaja i ljudskih spletki, ustanove Islamske zajednice, vođene slobodarskim duhom, obilježavaju po 20 i više godina uspješnog rada i razvoja. Toj uspješnoj porodici pripada i “El-Kelimeh”, koji je sa svojih 350 izdanja neza obilazni sudionik u islamskoj i nacionalnoj naobrazbi svih muslimana na ovim prostorima: od onih koji se tek vraćaju vjeri, do onih koji žele proširiti svoje znanje.

Pošto živimo u vremenu digitalnog prenošenja svako jakih informacija, neki će reći da je knjiga kao koncept u krizi. Istina je, zapravo, da knjiga nikada ne može biti u kri zi, već oni koji su odustali od čitanja. Ljubav prema knjizi, osjećaj papira pod prstima, tišina koju ne remete digitalni uređaji, obuzetost razmišljanjem o pročitanom i zadovolj stvo nakon novih saznanja – to su iskustva koja ne može zamijeniti nikakav sadržaj na displeju bilo kakvog uređaja. Vođeni tom ljubavlju i da’vetskim pozivom, mi iz Iz davačke kuće “El-Kelimeh” neumorno dostavljamo vama, cijenjeni čitatelji, bisere i dragulje neprolazne vrijednosti. Senad Redžepović, urednik u Izdavačkoj kući “El-Kelimeh”