Rastanak je kada se rastaju oni koji se vole, a to ne žele. Ali nije rastanak kada dođe do razdvajanja tijela, a duše nastavljaju isto. Jer, ako ste stalno s nekim ne osjećate vrijednost zajednice. Ali ako ta osoba ode, onda odnosi i dio vas. Rekla si mi, Biko, da ću jednog dana i za tebe pisati, kada dođe vrijeme. A ja sam onako tvrdoglavo uporno tvrdila da sam pisala svaki stih samo za djedove, pokušavajući da izjednačim ljubav koju osjećam prema njima i prema vama.
A znala sam ja, Biko, dobro, a i ti si bila svjesna toga, da i tebe volim podjednako koliko i Deda. Da si i ti dio korijena naših početaka i onoga što smo. Da predstavljaš dio svakoga od nas: dio tvojih pet sinova, tvoje jedine kćeri i tvojih 19- oro unučadi.
Ti si korijen nas koji smo tvoji, a opet si pupoljak onih čija si… Moja bika, hadži Muška, potiče s kršovitih planina koje u svom naručju uporno i tvrdoglavo čuvahu onu djecu koja siročad ostaše. Nju, njenu sestru i brata. Često si mi govorila o tome, pominjala mi djetinjstvo, odrastanje i tvoje djevojačke dane bez majke čije ime dobih – Džemila.
Pričala si da je bila dobra žena, onako nježna i krhka, uvijek spremna da pomogne svima, ali bolest je mladu uze i ostadoste vi. A čak si i u poznim godinama sa tugom u
očima pominjala svoju majku, čiji si lik jedva upamtila, i uvijek ti je, kako ti kažeš, falila u odrastanju.
Znaš, Biko, i danas se sjetim tvojih suznihočiju kada joj ime spomeneš, a još češće se prisjetim koliko si voljela i hvalila svoju snahu koja vas je tako lijepo gledala i trudila se da
vam nadoknadi sve ono što vam je falilo.
Prolazili su dani, kao biseri rasuti na vjetru, dok ste se polahko izmicali iz školjke koja vas je tako sigurno čuvala. Ti, Biko, došla u Biohane – selo ne tako
daleko od tvog Pripeča. Još pamtim svaki tvoj opis stare kuće iz našeg sela, kojoj je ostao još pokoji neizbrisiv trag, tako jako odrađen da ga ni vrijeme uništiti ne može.
Neki ljudi se naviknu na rastanke, a nekima nijedan rastanak ne pada isto.
Kada si ostala bez majke svu ljubav usmjerila si ka ocu i bratu, a onda su te napustili i oni. Otišli u daleku Tursku i odnijeli dio tebe. Viđala si ih samo jednom godišnje. Ostala
si sama bez svojih najrođenijih. Znam kako si opisivala staru kuću, prostrane livade na kojima si vijek provela, onu šljivu ispod kuće i jabuku iznad nje. I kao da mogu da čujem tu dječju graju dok idu oko tebe tražeći da im daš gurabije sa šećerom koje si najljepše pripremala. Oni oko tebe, a i ti sa njima – svi u jednoj sobi jer tako je sigurnije.
Mir… U svakom kutku neka sreća. Toplina. Miris djetinjstva osjeća se daleko. Ali, sreća ne drži dugo jer svako svojim putem poći mora. I vjetar poput lišća na grani podno vaše
kuće poče lagano da nosi tvoje pupoljke – jedno po jedno. Najprije tvog drugog sina Mevluda, iliti tvog Meška, koji ode putem traženja znanja i nauke, ode da postanete ponosni na njega.
Često si opisivala tren u kome si ga poslala put Medrese i dan u kome ste ga ostavili u tada ne baš sređen internat, kako si govorila. Nakon njega ode tvoj prvi osmjeh, tvoja
suza, radost i sreća, za koju smo znali da je odvajaš, tvoj Smajko. Ode da razvija svoju porodicu i pravi karijeru.
Onda Mithat put Nemačke, pa Munirka, tvoja mezimica za svojim vatanom, onda Samir dalekim putem, a krhkih godina. Ode i on i ostavi onu suzu u oku i knedlu u grlu da tu vječno stoji kada god krene da granice prelazi. A ni punih 14 godina nije imao kada je morao poći i ostaviti svoju majku i rodnu grudu za sobom.
Osta sa tobom još Rafet da ti podrška i toplina bude, utjeha za ranu svaku. Svaki od njih gradio je živote, a ti ih čekala. I gnijezdo tako toplo čuvala da ga napune
kada dođu svi oni koji treba da dođu. Razapeta između malehnog sela i velike, ali hladne Njemačke, počela si i ti neki novi, tada nepoznati put.
Kako su djeca odrastala ti si, Biko, rekla bih, bila još slabija na njih i sa čežnjom svako od njih grlila, a onda se hladnoj zemlji vraćala. I tako su prolazili dani i godine, dajući po
neku boru na tvom licu, a donoseći zrelost licima tvoje djece. Sada su mehkane ruke sa prvim znacima starosti milovale neka nova lica – lica tvojih
unučadi. Jedno za drugim, svako od njih koje je hrlilo tebi kada bi ljeti došla da ih najljepšim riječima pomaziš. A kada si mi mahramu vezla, vezla si je za
dovu svaku: za sreću, za uspjeh, za svo dobro na ovome svijetu.
Kako si samo voljela svoju djecu i svoju unučad, ne zna se koje više od koga. I taj dječji govor ti si najbolje razumjela. Jer, taj govor često nisu u stanju da shvate mnogi
i koliko god da se trude on će ostati tajna. A ti si uspijevala u tome, jer si govorila govorom svakoga od nas.
Dječjim sa djecom, osjećajnim sa onim kome je saosjećanje potrebno, nježnim sa sirotanima i humanim sa onima koji su u potrebi. Baš takva si bila.
Svakog putnika namjernika ti si nahranila. I kada ne bi imalo u kući hljeba ti bi pozivala i sazivala ljude. Da budu tvoji musafiri, da ih ugostiš, da im olakšaš.
Samo si ti to umjela. Ti si bila od onih insana koji su dobrotu svoju pokazivali i u tajnosti i javno; od onih koji čine dobro ne misleći da će ih neko pogledati
već jednostavno zato što dobru teže. Čovjek vjernik je onaj na čijem licu se prepoznaju tragovi nura, a tvoj jezik nurli je bio. Nikada nisam čula da si ikoga ogovorila, potvorila ili bilo šta ružno rekla. Uvijek bi nas tjerala da stanemo ako bi se o nekome tema povela – takva si samo ti bila. I samo Uzvišeni zna ko je bolji vjernik od koga, ali ti si doista u ljudima nas smrtnika bila među boljima.
Ne pamtim da ti je ikada prošao namaz. A tek tvoji Ramazani dok te i bolest sprječava u tome, a ti hoćeš da ispostiš i da svaki Ramazan krunišeš zikrom od 70.000 puta – jer takav
je običaj. I tvoje dove da ti Allah sačuva djecu i sav porod, gdje god je koje – to si dovila. Za tvoga Smajka, Mitka, Meška, tvoju Munirku, Rafeta i najmlađeg Samira s kojim ništa ne miješaše. Pa onda Bajrami s tobom, dok bijela mahrama na behar podsjeća, ali je takav adet – da se bijelo nosi.
Eh… tako si lijepo i nježno govorila, riječima milovala. A onog trena kada si odlazila, kada si nas onako napustala i posljednji put bila u svojoj dunjalučkoj kući, bila si poput pahulje maslačka koja čeka samo tren da se odupre vjetru i odleti ka dubljim visinama.
A rastanak predstavlja, rekla bih, utemeljenu tugu kod čovjeka. Nekada se radujemo, a nismo svjesni da ćemo biti tužni, da ćemo žaliti. Rastanak je kada se rastaju oni koji se
vole, a to ne žele. Ali nije rastanak kada dođe do razdvajanja tijela, a duše nastavljaju isto. Jer, ako ste stalno s nekim ne osjećate vrijednost zajednice. Ali ako ta osoba ode, onda
odnosi i dio vas.
Kažu da je tvoja dženaza bila veličanstvena, da je došao toliki broj ljudi da te isprati po kiši koja je tako jako padala. Predvodio je tvoj sin, onaj kome si amanet ostavila da ti nakon
dženaze bude na mezarju dok ostale džematlije idu svojim kućama. Biko moja…
Alija r.a. je rekao: „Kada umre čovjek vjernik za njim plaču dva mjesta: jedno na nebesima i drugo na zemlji. Što se tiče mjesta na zemlji, to je ono mjesto na kojem je namaz obavljao, a što se tiče onog na nebesima, to je mjesto uzdizanja dobrih djela vjernika dok je živ na dunjaluku.”

Džemila Dudić-Delić