Kada čovjek kaže: Euzubillahimineš- šejtanir-radžim zatražio je sigurno utočište i zaštitio se Njegovom moći i snagom od neprijatelja koji želi da se ispriječi na njegovom putu ka Allahu i da ga udalji od Njega, pa da dospe u najgore stanje.“ [Ibnul-Kajjim, Es-Salatu ve hukmu tarikiha, 201] „Znaj da izraz – traženje zaštite sa svim što se grana iz nje- ga ukazuje na čuvanje ,zaštićivanje i spašavanje ,a suština njegovog značenja je bježanje od nečega čega se bojiš Onome ko će te sačuvati od toga. )…(Onaj koji traži zaštiti bježi od svog neprijatelja ,koji mu želi propast ,ka svom Gospodaru i Vladaru ,bacajući se pred Njega i tražeći zaštitu i utočište od Njega “. (Ibnul-Kajjim ,Beda’iul-feva’id, 2/427) „Onaj od Koga se traži utočište je Allah Jedini ,Gospodarsvitanja ,Gospodar ljudi ,Vladar ljudi i Bog ljudi .Ne treba tražiti utočište od Njegovih stvorenja, već je On Taj Koji pruža utočište onima koji ga traže ,čuva ih i štiti od zla onoga od čega se utječu .Šejtan nadahnjuje čovjeka lošim stvarima koje zatim čovjek prenosi drugim ljudima koji su poput njega ,pa time ljudski i džinski šejtani saučestvuju u šejtanskoj objavi i ubacivanju vesvesa.“ [Ibnul-Kajjim, Bedaiul-fevaid, 2/490]

„Naredba traženja utočišta (naredba Euzubile) je u suri Fussilet, dolazi posli[1]je spominjanja jedne od najtežih stvari za ljudsku dušu, a to je uzvraćanje na loše ophođenje dobročinstvom. Ovo ne mogu osim strpljivi i vrlo sretni, kao što je rekao Uzvišeni Allah. Šejtan ne ostavlja čovjeka da ovo uradi, već mu to prikaže kao slabost i poniženje i time ovladava nad čovjekom i poziva ga da se osveti, uljepšavajući mu to. Ako to ne uspije, onda ga nagovara da se okrene od te osobe, niti da mu se sveti, niti da mu uzvraća dobročinstvom. Dobročinstvo prema onome ko loše postupi prema nama može samo onaj (od nas) koji se suprotstavlja šejtanu i daje prednost Allahu i Njegovoj na- gradi nad prolaznim zadovoljstvom. Ovo je situacija u kojoj je potreban podstrek, pa kaže Uzvišeni: ‘’A kad šejtan pokuša da te na zle misli navede, ti zatraži utočište u Allaha, jer On, uistinu, sve čuje i zna sve’’, dok mu u suri El-Earaf naređuje da se okrene od neznalica, a ne da im uzvrati dobročinstvom, i ovo je lahko dušama, pa šejtan tu nema to- liko prostora za djelovanje koliko ima u situaciji uzvraćanja dobročinstvom na zlo, pa je zato rekao: ‘’A kad šejtan pokuša da te na zle misli navede, ti zatraži utočište u Allaha, jer On, uistinu, sve čuje i zna sve.’’“ [Ibnul-Kajjim, Bedaiul-fevaid, 2/491]

Duhovno stanje roba tokom učenja Kur’ana i Euzubile „Kada rob želi učiti Kur’an on prvo spomene Euzubilu – zatraži utočište kod Allaha od prokletog šejtana, jer šejtan maksimalno pokušava da ponizi roba u ovoj situaciji koja je jedna od najčasnijih i najkorisnijih situacija, i na dunjaluku i na Ahiretu, u kojoj se čovjek može naći. Zato šejtan daje sve od sebe da ga odvrati od toga i okoristi njegovo tijelo i srce nečim drugim. Ako ne uspije ubijediti čovjeka da fizički prekine učiti Kur’an, on mu zauzme srce i učini da srčano nije prisutan, ubacujući razne vesvese u njega kako bi ga zauzeo i spriječio od izvršavanja istinskog obožavanja Gospodara Uzvišenog. Zato je Allah robu naredio Euzubilu – da zatraži utočište kod Allaha, moleći Ga da ga održi u tom poslu i oživi mu srce. On Allaha moli da mu prosvijetli srce razmišljanjem i razumijevanjem Alla[1]hovog govora, govora Onog Koji daje život njegovom srcu, Koji mu daje sreću i uspjeh. Šejtan maksimalno nastoji da se ispriječi između čovjekovog srca i onoga što je cilj tog učenja. Pošto Allah zna šejtanovo neprijateljstvo prema čovjeku i posvećenost tom neprijateljstvu, te zna slabost čovjeka da se odbrani od šejtana, naredio mu je da traži utočište kod Njega Uzvišenog i da se Njemu priklanja u nastojanju tjeranja šejtana od sebe. Tako mu traženje utočišta (Euzubilom) bude dovoljno oružje za rat protiv šejtana i pružanje otpora njemu. To je isto kao da mu je rekao: – Nemaš snage da pobijediš ovog neprijatelja, pa traži utočište kod Mene i Ja ću te zaštititi od njega; traži zaštitu od Mene i ja ću te kurtalisati njega.“[Ibnul-Kajjim, Esrarus-Salah, 11]

Ibn Tejmijjin savjet Ibnul-Kajjimu „Jednog dana mi je šejhul-islam Ibn Tejmijje, Allah svetom učinio njegovu dušu i prosvijetlio mu kabur, rekao: ‘’Kada te napadne pas ovčar nemoj se zamarati ratovanjem protiv njega i time da ga ti otjeraš od sebe, već pozovi njegovog vlasnika i zatraži pomoć od njega, a on će skloniti psa od tebe i kurtalisati te toga.’’ Kada čovjek zatraži utočište kod Allaha od prokletog šejtana, Allah ga udalji od njega. Tada čovjek može posvetiti svoje srce značenjima Kur’ana i ući u njegove prekrasne vrtove i posmatrati njegove ljepote koje zapanjuju umove. Tada može crpiti njegove riznice koje oko nije vidjelo, uho nije čulo, niti je nekom na um palo. Između čovjeka i svega ovoga se isprečavaju: ljudska duša (nefs) i šejtan. Duša se povodi za šejtanom, sluša ga, pokorava mu se, pa kada se šejtan udalji od nje i udalji se, melek joj priđe, učvrsti je, podsjeti je na ono u čemu su njena sreća i njen spas. Kada rob počne učenje Kur’ana on je ušao u razgovor sa svojim Gospodarom i dozivanjem Njega, pa neka se maksimalno pazi da ne učini nešto zbog čega bi ga Allah zamrzio i na njega se naljutio, kao što je dozivanje Njega i obraćanje Njemu nemarnog srca koje je okrenuto od svog Gospodara ka nečemu drugom. Doista to izaziva Allahov prezir i taj čovjek sliči onome koga pozove i sebi približi jedan od ovosvjetskih vladara, pa mu se počne obraćati, a ovaj okrene svoju glavu od njega, okrećući lice lijevo i desno, ne razumijući šta mu vladar govori.“ [Ib- nul-Kajjim, Esrarus-Salah, 11] O Bismili (Bismillahir- rahmanir-rahim/S imenom Allaha, Svemilosnog, Samilosnog) „Bismillah znači ‘’počinjem svakim imenom koje pripada Allahu’’, jer je izraz ’ime’ u jednini i genitivnoj vezi te obuhvata sva Allahova lijepa ime- na. Riječ ’Allaha’ ukazuje na Onoga Koji se obožava, Koji jedini zaslužuje da bude obožavan zbog osobina božanstvenosti, a to su osobine apsolutnog savršenstva.“ [Tefsirus-Sa’di, 1/39]

„Što se tiče spajanja između riječi Er-Rahman/Svemilosni i Er-Rahim/Sami[1]losni, tu se krije jedno veoma lijepo značenje, a to je da izraz Er-Rahman ukazuje svojstvo Allahovog Bića, a Er-Rahim ukazuje na povezanost tog svojstva sa onima kojima se ta milost ukazuje. Tako prvi izraz ukazuje na svojstvo, a drugi na djelo; prvi ukazuje na to da je milost Njegova osobina, a drugi ukazuje na to da On spušta tu svoju milost na Njegova stvorenja. Ako želiš ovo razumjeti razmisli o riječima Uzvišenog: ‘’On vas blagosilja, a i meleki Njegovi, da bi vas iz tmina na svjetlo izveo – On je prema vjernicima Samilo- stan.’’ (El-Ahzab, 42) i: ‘’…jer je On prema njima Blag i Milostiv (Rahim).’’ (Et-Teube, 117) Ni na jednom mjestu nije došlo da je Allah prema njima Svemilostan, tako da je Er-Rahman/Svemilosni Onaj Koji posjeduje svojstvo milosti, a Er-Ra[1]him Onaj Koji robove obasipa Svojom milošću. (…)“

Izostavljanje spominjanja glagola u Bismili u sebi sadrži nekoliko mudrosti: – Kontekst iziskuje da se u njemu ne da mjesta ničemu osim spominjanja Allaha, pa kada bi bio spomenut glagol on bi sadržao subjekat, a to nije u skla- du sa poentom Bismile. U izostavljanju činioca vidimo prilagođavanje izraza značenju, da bi se počelo (isključivo) Allahovim imenom, kao što u namazu kažemo Allahu ekber/Allah je najveći, a znači Allahu ekberu min kulli šej’in/Allah je veći od svega, ali ovo zamišljeno ne izgovaramo da bi izraz bio u saglasnosti sa onim što je cilj za srce – da u srcu ne bude ništa osim Allaha, Jedinog. Kao što se samo On spominje u srcu klanjača, samo se On spominje i na njegovom jeziku. – Kada se izostavi glagol onda se ta Bismila može koristiti da otpočinjanje bilo kojeg posla, govora ili pokreta. To je tako zato što nijedan glagol nije preči da se spomene u Bismili od nekog drugog glagola te je zato izostav[1]ljanje glagola sveobuhvatnije od njegovog spominjanja. Koji god glagol da spomeneš, njegovo izostavljanje je sveobuhvatnije od spominjanja. – Izostavljanje je rječitije, jer onaj ko izgovara ove riječi izostavljanje spominjanja glagola nadomještava svojim stanjem i onim što posmatra, tako da nema potrebe da se spomene radnja, jer stanje govornika ukazuje na njega. Svaka radnja biva s Njegovim imenom, a posmatrač stanja bolje vidi od onog ko sluša govor.“ (Beda’iul-fevaid, 1/28- 29)

Glas islama, 232, R: Prijevodi, Preveo: Ersan Grahovac