Zemlja…! Možda najdrevnija među riječima koja se pripisuje čovjeku i uz to i najdrevniji nemir što čovjek nosi sa sobom, koja mu nikada nije otkrila istinito značenje, niti mu je obznanila svoje tajne do kraja. Odnosno, to je samo zemlja, obična zemlja, blato, glina – ništa manje od toga, ništa više od toga. Zemlja. Da. Ali i noćna mora i stalni nemir što mehkano žari po grudima, bez ovosvjetske pozivnice za ulazak, bez ključa za izlazak. Nešto što lebdi bistrinom, a ne da se objasniti, što stalno mami između istinskog trika i istine prepune trikova. Sva ljudska iskušenja su tu ispletena, od nesvjesnog starta, pa sve do neopipljivog finiša.

Zemlja…! Stalno prisutna tu gdje je i skrivena, a skrivena svuda gdje je i prisutna. A uvijek je tu, skriva se negdje preko dubokog i smirenog glasa babe; objašnjena, ali svakako i neshvatljiva po laganoj pantomimi djeda; održana između uznemirenih očiju i blagog pogleda majke; pomilovana skroz, a i brižljiva u toplo-mehkom krilu nene; lahka i znatiželjna u neopreznoj trci djeteta; neodmjerljivo daleka i britkasto bliska za naš drhtaj u oba vremenska smjera, dohvatljiva i nejasna u kratkoročnoj današnjici, prelijepa i preteška da bi je zaslužio. Prebliska snu i predaleka javi, oštra i tupa, strpljiva i stroga, vatrena i ledena, velikodušna i cinična, nasmijana i surova, ćutljiva i bučna, eterična i prisutna, samopouzdana i izazovna, milostiva i divlja, odjevena i gola, preteški skiptar poglavara i ispružena prosjačka ruka.

Hej… i još koliko toga! Zemlja…! Možda najdrevnija među riječima koja se pripisuje čovjeku i uz to i najdrevniji nemir što čovjek nosi sa sobom, koja mu nikada nije otkrila istinito značenje, niti mu je obznanila svoje tajne do kraja. Odnosno, to je samo zemlja, obična zemlja, blato, glina – ništa manje od toga, ništa više od toga. Zemlja. Da. Ali i noćna mora i stalni nemir što mehkano žari po grudima, bez ovosvjetske pozivnice za ulazak, bez ključa za izlazak. Nešto što lebdi bistrinom, a ne da se objasniti, što stalno mami između istinskog trika i istine prepune trikova. Sva ljudska iskušenja su tu ispletena, od nesvjesnog starta, pa sve do neopipljivog finiša.

Ponos i okovi. Ideal i dodir. I preteško gustinom tkano i prelahko da je povjetarac ponese. Početak sa beskrajnom vremenskom određenošću za naše znanje i kraj sa trajno neograničenim vremenskim znakom. Tu negdje između, tu je veličanstveni i malehni, prkosni i potlačeni ČOVJEK u pokretu. Koračajući trudom prema naprijed, ali i prema gore, vrlo je često nemaran, a rijetko pažljiv sa svojim korakom prema svom dvojbenom egzistencijalnom amblemu unutar sebe, duše i tijela, neba i zemlje, shodno tome postaje lahkouman i prema amblemu dvojbene mogućnosti, one između najboljeg i najgoreg stvorenja. Umjeren i izgubljen u svome hodu, katkad mu se desi da postane uzvišen i veličanstven u pokornom i lahkom koraku, a ponekad potlačen i ponižen u oholom i uznositom hodu. I zato, možda ova tajna veza između koraka i zemlje, koja čovjeka neizbježno prati u sve tri vremenske stanice, jeste ta što tjera ljude da u potpunosti ili djelimično zanemaruju suštinsko (nepravedni i duši i tijelu) egzistencijalno svojstvo i sve svojim hodom po zemlji. Odnosno, da se tako na odgovarajućem stepenu ličnog truda preda sasvim stranom svojstvu (stranom po vremensko-prostornim mjerilima), vlastitom letu. Da, da, letu, letu ka nebesima. Daleko, visoko, što dalje od Zemlje, uprkos Zemljinoj gravitaciji! Ima li, ustvari, podjele i da li je uopće trebamo tražiti? Naravno da ne.

Podjela, zapravo, jeste, postoji, ona je tu i ne vidim nijedan zreli razlog zašto bi je tražili. Svakodnevno čitam, i to vrlo blizu jednog porodilišta obznane o nečijoj smrti, uvijek ispunjene dubokim bolom, već davno stereotipnim riječima (možda i još gore, sa duboko stereotipnim bolom, pa su riječi običan predmet), sa tačnim datumom i tačnim satom sahrane, pa i obznane neke posmrtnice sa datumom smrti itd. Nikada nisam naletio na neku obznanu o nečijem rođenju, ili slično tome radosnom trenutku, kao što nisam zapazio umornu retoriku nalik na: „…ispunjeni dubokom i velikom srećom povodom stupanja u život…“, ili bilo koja radost ili blaženost ne mislim da može biti stereotipizirana. Tu i tamo zapazio sam poneku kratku čestitku (i to stereotip, bez sumnje) u nekom uglu nekih novina, ali i to se, zapravo, odnosilo na roditelje (naglašavam, na roditelje), znači prema porodici, a ne suprotno.

S druge strane, javno se obznanjuje smrt nekog novorođenčeta koje je bilo na ovom svijetu jedan ili dva mjeseca, pa makar i jedan dan disalo na ovom svijetu – to se obznanjuje. Rađanje mrtvog djeteta prolazi bez bilo kakve ceremonije i narod, u potpunom smislu, bolno se određuje kada ga naziva kao “pobačaj”, izuzimajući ga tako od oba granična događaja: i od “rađanja” i od “smrti”.

Sve je tako dobro izloženo, u tako lijepoj harmoniji stoji skupa da nema praznine gdje bi se mogla greška pojaviti. Ne znam da li postoji i da li bi se mogao naći neko na ovoj planeti ko bi htio promijeniti nešto u ovoj “božanskoj” strukturi. Mislim da ne, mislim da ne postoji. Takav se ne može naći, baš zato što i ne postoji. Takvu “promjenu” nemoguće je da izvrši bilo ko od stvorenja, niti bilo ko od smrtnika kojima je data slobodna volja. Kada god se u povijesti pojavio i teoretski pokušaj za nešto slično, čovječanstvo je doživjelo gromadne šizme ispraćene velikim razaranjima. Svi, bez izuzetaka, svi smo u igri, dio velike igre bez grešaka u njoj, ali i sa velikom slobodom da biramo i mogućnošću da griješimo, sve do Sudnjeg dana.

Nastavit će se…

Glas islama 352, R: Kultura , A: Akademik Fatmir Bači