RAZLIKA IZMEĐU INFORMACIJE I EMOCIJE

Konačno, četvrta zanimljiva činjenica u vezi sa izrazom El-hamdu lillah ogleda se u prirodi govora. Naime, u arapskom jeziku se izjavne rečenice dijele na informativne i emocionalne. Informativne koristimo u komunikaciji sa drugima, kao na primjer kada vas neko podučava kako pravilno izgovoriti El-hamdu lillah. Emocionalne najčešće koristimo kada smo sami, kao reakciju na nešto što smo doživjeli. Primjer toga je oduševljenje kada saznamo lijepu vijest ili kada nam se nešto lijepo desi. Tada kažemo u sebi ili naglas: „El-hamdu lillah“ iako možda nikoga nema u vašoj blizini. To znači da nikoga niste namjeravali obavijestiti o nečemu, već ste izrazili emociju. Sa druge strane, ako nekoga podučavate islamu ili kako ispravno izgovoriti riječi El-hamdu lillah, tada se radi o informaciji.

EL-HAMDU LILLAH JE SVEOBUHVATAN IZRAZ

Jeste li primijetili da efendije započinju hutbu riječima: Innel-hamde lillah? Čestica inne ovdje služi za pojačavanje značenja. Mogli bismo je prevesti kao zaista, nesumnjivo. Innel-hamde lillah / Nesumnjivo, sva hvala pripada Allahu. Sad vas pitam, šta ostavlja jači dojam: „Sva hvala pripada Allahu“ ili „Bez ikakve sumnje, sva hvala pripada Allahu“? Naravno, jači dojam ostavlja drugi izraz, koji islamski predavači koriste na početku hutbe. Ako taj izraz ostavlja jači dojam, zašto ga Allah nije upotrijebio u Svome govoru? Zašto nije rekao: „Innel-hamde lillahi Rabbil-‘alemin, Er-Rahmanir-rahim…“? Cijelog života su nas učili da je Kur’an savršen, da se ništa ne može ni dodati ni izbaciti. Zašto onda ovako snažna čestica inne nije upotrijebljena ako ostavlja tako snažan dojam? Odgovor leži u prirodi čestice inne i onoga šta ona čini od rečenice. U arapskom jeziku, kada kažete inne / zaista, bez sumnje, rečenica postaje informativna. Iz nje se isključuje svaka emocija. Sa druge strane, izraz El-hamdulillah, bez čestice inne, može imati obje konotacije – informativnu i emocionalnu. Time nam je Uzvišeni Allah omogućio da El-hamdu lillah koristimo kao informaciju koju saopćavamo drugima, ali i kao informaciju koju govorimo sebi u posebnim emocionalnim stanjima. Da je upotrijebio „pojačanje“ u vidu čestice inne, izraz zahvale i pohvale više ne bi bio savršen. Slavljen neka je Allah! Neka vam ova poruka o prvom izrazu u Kur’anu bude lekcija vezana za cijeli Kur’an. Svaki kur’anski izraz je savršen, besprijekoran, baš onako kako je rečen. Šta god da pokušate, kakvo god pojačanje izraza da koristite, kakve god varijacije riječi upotrijebili – pretvaranje imenica u glagole i obratno – nećete dobiti značenje koje je Allah prvobitno dao.

MU’DŽIZE U REDOSLIJEDU RIJEČI

Uporedite ove dvije rečenice, pa kažite koja od njih dvije djeluje normalno: 1) Pojeo sam ručak. 2) Ručak sam pojeo. Prva rečenica zvuči logičnija, normalnija. Evo još jednog primjera: 1) Otišli su u školu. 2) U školu su otišli. Opet, prva rečenica zvuči normalno. Druga je neobična. Međutim, to što je neobična ne znači da je nerazumljiva. Tačno znate šta se htjelo njome reći. U arapskom jeziku se ponekad dešava ta čudna promjena rasporeda riječi u rečenici. Navest ću primjer koji je svima vama poznat. Kada klanjate bajram namaz učite tekbire: Allahu ekberullahu ekber. La ilahe illallah. Allahu ekberullahu ekber, ve lillahil-hamd. Jeste li primijetili nešto čudno? Iz Fatihe smo naučili da se kaže El-hamdulillah, a dok učimo bajramske tekbire govorimo Lillahil-hamd. Dakle, redoslijed je promijenjen. To se dešava čak i u Kur’anu Časnom. Na sedam mjesta se navodi izraz El-hamdu lillah. Međutim, na nekoliko mjesta stoji Lillahil-hamd. Zašto je to Uzvišeni Allah uradio? Zašto je promijenio redoslijed riječi? Mora postojati neka svrha. Žalosno u svemu ovome je što su oba izraza na naš jezik prevedena identično, iako im značenje nije isto. Radi se o dva različita značenja. Evo o čemu se, zapravo, radi. Sjetite se primjera od maloprije u rečenici sa neobičnim poretkom riječi: „Ručak sam pojeo.“ Kada misao iskažete na ovaj način, zapravo ste rekli: „Nisam pojeo ništa drugo osim ručka. Pojeo sam samo ručak.“ Međutim, zašto koristiti ovoliko izraza ako samo možete promijeniti redoslijed riječi i time, zapravo, istaći poentu? Kada kažete: „Otišli su u školu“ – dajete običnu izjavu, informaciju. Međutim, kada izgovorite rečenicu sa neobičnim redoslijedom riječi: „U školu su otišli“ – time želite reći: „Nisu otišli nigdje, ni na jedno drugo mjesto, osim u školu. Škola je jedino mjesto gdje su otišli.“ Dakle, šta se dešava u ovim neobičnim redoslijedima riječi? Isključivost. Šta Uzvišeni Allah želi reći kada kaže: Lillahil-hamd? Želi reći da hvala i zahvala pripadaju samo Allahu i nikome više. Upravo ovaj izraz je Uzvišeni upotrijebio na samom kraju sure El-Džasije. Ono što je zanimljivo u vezi sa tim jeste da se cijela sura bavi raspravom sa mnogobošcima. Nakon brojnih argumenata protiv njihovih lažnih uvjerenja, Uzvišeni na kraju kaže: Lillahil-hamd, tj. Allahu pripada sva hvala i nikome drugom, čime stavlja tačku na raspravu. Drugim riječima, ovako se razgovara sa onima koji se ne slažu sa vama, kada želite prekinuti debatu i istaći isključivost. Sa druge strane, kada mi muslimani razgovaramo jedni sa drugima, ne kažemo: „Lillahil-hamd“, već kažemo: „El-hamdu lillah“, zato što nemamo nikakve zabune u vezi sa tim kome pripada sva hvala. Mi muslimani ne moramo jedni drugima objašnjavati da hamd pripada samo Allahu, jer smo to prihvatili od momenta kada smo izgovorili: La ilahe illallah. Uzvišeni Allah nam Se predstavlja na početku Svoje Knjige, u suri El-Fatiha. Prilikom predstavljanja nije htio ostaviti dojam strogoće, nije se htio raspravljati sa nama. Predstavio se na način koji podrazumijeva da to već znamo, da smo Ga u svojim srcima već spoznali i prihvatili. Nije kazao Lillahil-hamd, jer nije htio pokazati strogoću. Kazao je El-hamdu lillah, jer se obraća onima čija su srca već smirena u vjeri, koji su Allaha prihvatili za Gospodara. Obratite pažnju, biće još zanimljivije…

Nastavit će se…

Glas islama, 311; Preveo: Senad Redžepović