Punih mjesec dana sandžački Bošnjaci muslimani neumorno vrše ulogu života pokazujući svoju duhovnu, moralnu i kulturnu posebnost, ne kolebajući se pod udarima burnih talasa okruženja koje ne može da se pomiri sa pravom brojno malih naroda na sopstvenu slobodu i identitet, jer stoljetno uzvodno plivanje toliko je očeličilo ovaj narod da mu preostaje i predstoji važna civilizacijska uloga balkanskih razmjera, pa narod koji preživi sve izume uništenja ima pravo na svijetlu budućnost. Svi su Ramazani lijepi, ali ovaj je nekako poseban, čulo se često ovih dana diljem Sandžaka, a kad se bolje prisjetim, takav muhabet slušali smo i proteklih Ramazana, valjda zato što se miris aktuelnog Ramazana osjeća najjače. Ipak bih dodao: svuda su Ramazani lijepi, a u Sandžaku su posebni, zato što je Sandžak poseban i sve u njemu je posebno. Samo u sandžačkim čaršijama, na gradskim trgovima i glavnim, inače živim, ulicama u trenucima iftara zavlada takav mir i tišina da, da nije akšamskog ezana sa brojnih džamija, zalutali posmatrač bi se zapitao: „Gdje li se dede ovoliki narod?“ A odmah po iftaru život tako krene izvirati da bi se onaj isti posmatrač još u većem čudu zapitao: „Odakle se ovoliki svijet odjednom jeretisa?“ I tako punih mjesec dana sandžački Bošnjaci muslimani neumorno vrše ulogu života pokazujući svoju duhovnu, moralnu i kulturnu posebnost, ne kolebajući se pod udarima burnih talasa okruženja koje ne može da se pomiri sa pravom brojno malih naroda na sopstvenu slobodu i identitet, jer stoljetno uzvodno plivanje toliko je očeličilo ovaj narod da mu preostaje i predstoji važna civilizacijska uloga balkanskih razmjera, a narod koji preživi sve izume uništenja ima pravo na svijetlu budućnost. Festival islama ovog Ramazana izgledao je kao blagi povjetarac što pronosi miris od same časne Kabe; kad prvi puta čuješ, na trenutak zastaneš – Festival islama!? Zvuči čudno, da li je moguće islam predstaviti na jednom ma kakvom i ma kolikom festivalu? Ko iole poznaje širinu i dubinu ove vjere, pomislit će da to nije moguće, i nije, ako islam odvojimo od čovjeka, što je u suprotnosti sa samim učenjem islama, jer musliman je spoj islama i čovjeka. Zato je Festival islama zapravo Festival muslimana, ili još preciznije – Festival djela islama i muslimana, jer kada više stotina, a nerijetko i iznad hiljade muslimana na jednom mjestu, pod otvorenim nebom, iščekuje i dočekuje iftar, očito se gusti snop Allahove milosti spušta na njih, toliko milosti da se na trenutak između proučenih kur’anskih ajeta i ezana kao da začuje njen žubor. Kur’an, salavati, ilahije, kaside i nasihati izvor su nura što se neskriveno razlijeva po čelima radosnih i počašćenih muslimana koji sudjeluju na iftaru u svojstvu domaćina i gostiju, dok pite, birijani, dudovi i druge tradicionalne sandžačke đakonije na zajedničkoj iftarskoj sofri, iz ruku naših majki i sestara koje, niko kao one, znaju da u hranu udahnu emociju tradicionalnog sandžačkog gostoprimstva, upotpunjuju miris i toplinu Ramazana. Ljetne teravije su ibadetski baška šećer, posebno one džamije što imaju privilegiju da u svojim haremima usafaju klanjače, bile su pravac užurbanih muslimana koji su tragali za boljim mjestom u safu kako bi se predali užitku teravijskog suneta na svježini ramazanske večeri. Altun Alem džamija, ponovo otvorena za ibadet u starom obnovljenom ruhu, željna klanjača, glasa imama i mujezina, dragulj je ovog Ramazana; teravija sa hatmom i dvojicom divnih hafiza koji se u mihrabu smjenjuju učinila je da džamija bude prepuna na sofama i u haremu, dok ti njeni zidovi i stubovi kao da hoće reći: „Natopljeni smo viševjekovnim ibadetom i evo se ponovo radujemo klanjačima.“ Ona je, uistinu, posebna – po ljepoti i eleganciji ravne joj nema, nekako liči na sandžačkog Bošnjaka – ne tako velika, a dostojanstvena; časna, a kad zatreba, prkosna. Nadživjela je sve dušmane, od Princa Eugena preko inih, naših i tamo njihovih, do dana današnjeg, i iznova je dominantno prerasla u simbol otpora i slobode sandžačkog duha, časti i dobročinstva.

Glas islama, 220, R: Naše viđenje