Još od srednjovjekovnog perioda Novi Pazar je bio važna raskrsnica puteva. Kroz svoje višestoljetno trajanje ta činjenica je često bivala prednost, a nekada i „opterećujuća okolnost“. Tačka spajanja, u zavisnosti od interesa onih koji su bili u prilici odlučivati o ovom prostoru, pretvarala bi se u granicu koja bi, prema mišljenju onih koji su u kontinuitetu zainteresovani da stave Sandžak pod svoju kontrolu, predstavljala prepreku njihovim velikonacionalnim aspiracijama. U posljednjih desetinu godina faktori moći pokušali su prijestolnicu Sandžaka predstaviti kao trusno područje, sa konfliktnim pojedincima i institucijama, koji proizvode kontrolisane krize i haos i (zlo)upotrebljavaju iste za svoje interese. U nastojanju da ta verzija „istine“ bude plasirana izvan Sandžaka, putem medija koje su kontrolisali, svaki i najmanji incident, koji često nije imao nikakvu nacionalnu, vjersku ili političku pozadinu, vezivali bi za džamiju, islam i Bošnjake, nastojeći te vrijednosti prikazati, u najmanju ruku, kao „antievropske“.

U tome su im svesrdno pomagali i pojedinci iz bošnjačkog nacionalnog korpusa koji su zarad uskih inte[1]resa prihvatali ulogu izvođača radova na vlastitu i štetu svog naroda. Prije sedam godina Sandžak i Novi Pazar su došli pred najvažniju raskrsnicu od svog postanka. Jedan put vodio ih je ka samonegaciji, koja je trebala biti siguran uvod u ideološki, a vjerovatno kasnije i biološki nestanak. Drugi put je bio pun neizvjesnosti. Borba za očuvanje svoga imena, vjere, časti, obraza, dostojanstva, Sandžaka, u atmosferi višestruke potvrđenosti zavjere širokih razmjera.

Taj sedmogodišnji put bio je popločan teškim iskušenjima, otvorenim i na momente brutalnim neprijateljstvom neprijatelja i vrlo često nedovoljnom podrškom ili nerazumijevanjem prijatelja, odnosno onih koji su po logici stvari trebali to biti. Prvi su vjerovali da je došao kraj „sandžačkom otporu“ koji se za njihove rezone daleko čuo te da je njihov cilj, potpuna kontrola nad posljednjom oazom slobode za Bošnjake i muslimane ovih prostora, izvjestan i blizu. Posebno su to mislili nakon što su na svoju stranu, poslije onih koji su izdali 2007. godine, pridobili i one koji su pokrenuli inicijativu mirenja sa izdajom i koji su „našli vjerskog opravdanja za istu“. Iskreni prijatelji su iskreno strahovali i preživljavali zajedno sa nama sve naše strahove i strepnje.

Doduše, pojedini su „savjetovali“ da se „spusti lopta“ jer će teško biti izdržati do kraja. Nama nije bilo ostalo ništa drugo već da čvrsto vjeru[1]jemo u Božju pomoć koja je iznad svega i koja je konačna, te da se borimo. Nikada kao ovih godina nije bio jasniji uzvik vjernika o kojem nas Kur’an obavještava: „Pa, kada će već jednom Božja pomoć! Doista je Allahova pomoć blizu!“ A onda se desio 19. februar 2014. godine! Vrijedilo je boriti se svih ovih godina samo za taj dan. Dan pobjede pravde nad nepravdom. Davuda nad Džalutom! Slobodne i autonomne Islamske zajednice nad surogotom privezanim za interese svih drugih osim muslimana. Historija se pisala u Novom Pazaru.

Pisali su je muslimani Sandžaka i regiona. Akademik Muhić bi kazao: „Eh, kako bi se radovali naši djedovi i nane!“ Posebno one nane koje su neki drugi, koji su 1946. godine uspostavili kontrolu nad Islamskom zajednicom, silom tjerali da skidaju mahrame. Dostojanstvena promjena na čelu Islamske zajednice bila je lekcija svima onima koji su sedmogodišnju borbu za slobodu željeli predstaviti kao borbu za tron. Toga dana ispunjen je jedan od najvrednijih ciljeva borbe: „O poglavaru Islamske zajednice će odlučivati muslimani i organi te zajednice, a nikako Beograd, Podgorica, Ankara, Brisel, Vašington i političari.“ Novi Pazar je toga dana postao mjesto susreta onih koje dugi niz godina niko nije mogao spojiti. Susret dva lidera muslimana Balkana, reisu-l-uleme Islamske zajednice u BiH i muftije Kosova, mogao se desiti samo u Novom Pazaru. Novi Pazar je svih ovih godina i decenija neslobode čekao i dočekao svoj trenutak da se svijetu predstavi u svoj svojoj raskoši te potvrdi svoju historijsku ulogu mjesta koje spaja ljude.

Ovu veličanstvenu sliku svojim prisustvom osvjedočili su i predstavnici islamskih zajednica sa prostora nekadašnje SFR Jugoslavije: Slovenije, Hrvatske, Crne Gore, gosti iz Makedonije, Albanije, Zapadne Evrope. Kako reče uvaženi Muftija sandžački: „Novi Pazar je postao Brisel Balkana!“ No, kako to u životu na dunjaluku često biva, Bošnjaci Sandžaka nemaju puno vremena da uživaju u blagodatima 19. februara, jer se nalaze pred novom, historijski važnom raskrsnicom. U subotu 16. marta biraju između dva puta.

Bedem u Novom Pazaru ponajbolje definiše sadržinu ponuda. Jednima služi kako bi sa njega sklonili transparent sa imenom Poslanika s.a.w.s. koje je krasilo ambijent Stare čaršije, a na tom mjestu postavili „krpu“ sa imenom osobe koja će zasigurno biti upamćena po svemu drugom osim po vrijednostima sandžačkog čovjeka. Drugi izbor su oni koji su bedem odbrane islama, bošnjaštva i Sandžaka. Taj bedem nije popustio do sada, a neće, inšallah, ni od sada. Svi znaju da su ove velike riječi mnogo puta do sada praksom potvrđene. Izbor je na Vama, dragi Bošnjaci