Iz prepisa vakufname Mevlane Muslihuddina Abdu-l-Ganija, koja se i danas čuva u Arhivu Centralne direkcije vakufa u Ankari, saznajemo da je on graditelj jedne od džamija u Novom Pazaru, za koju u mnogim rukopisima navode da se njoj ravna može naći samo u Ista nbulu, čuvene po imenu Altun Alem (džamija sa zlatnim alemom). U arhitektonskom smislu, alem je metalni završetak na minaretu, u obliku nekoliko jabuka, najčešće tri, koje se nižu po vertikalnoj osi i obično smanjuju prema gore, te po lumjeseca ili pisanog ornamenta koji kruniše te jabuke, mesing ili bakar presvučen kalajem (kalajisan). Riječ alem u arapskom jeziku im značenje zastave, simbola, znameni tosti, što zaista ova džamija predstav lja i jeste u stvarnosti. Alem, takođe, u arapskom znače nju predstavlja ime za dragi kamen “spram koga se vidi večerati u po noći kao u po dana”. Takođe, u arapskom jeziku znači i pozlaćena jabuka na vrhu minareta.

Vakufnama Mevlane Muslihuddi na pisana je i legalizovana u Skoplju, pred mula Abdullahom, sinom Alije, mjeseca zu-l-hidždžeta, 956. godine, što datumski odgovara periodu iz među 10. i 20. januara 1550. godine, a ovdje ćemo navesti njene dijelove koji se odnose na vakufe u Novom Pazaru. „On je takođe izgradio u Bogom ču vanom Novom Pazaru, neka ga Allah sačuva od opasnosti, džamiju za po božne koju nije potrebno posebno opi sivati. I pored nje je sagradio kuću da se u njoj podučava Kur’anu i da se uče mala djeca. I odredio je jednu kuću u blizini časne džamije da u njoj stanuje imam. I odredio je 4 dirhema dnevno za hatibsku službu i 6 dirhema dnevno za imamsku službu u časnoj džamiji koja se nalazi u Bogom čuvanom Novom Pazaru. I odredio je kao uslov da njih obav lja učeni čovjek koji poznaje šerijatsko pravo, koji je pobožan, dobar, pohval nih osobina, lijepih postupaka, izraže ne pravičnosti. Za njenog muezzina 4 dirhema, za čitače Kur’ana 2 dirhema, svakome od njih dvojice po 1 dirhem, za muarrifa 1 dirhem, za kajjima 2 dirhema, a za hasure, vosak i kandile 1 dirhem, uz pomenute uslove. I odredio je muallimu 4 dirhema dnevno, a zamjeniku 1 dirhem i posta vio kao uslov da muallim bude pouz dan, a najbolji među dobrima, posto jan, sposoban, da predaje i poučava. I postavio je kao uslov da svakog dana jedan od čitača Kur’ana, pome nute džamije, koji dobro poznaje ted žvid, poslije akšam namaza pročita jedan džuz iz Kur’ana, tertilom i na savršen način i da za to dobije svakog dana po 1 dirhem.“ Dakle, ovdje nema mjesta legen dama poput one vezane za gradnju Altun Alem džamije, gdje se spomi nju tri pašine kćerke, Altuna, Halima i Hadžira, koje zbog svoje ljepote nisu imale sebi ravna u Pazaru. Godine im prošle, a one ostale neudate, pa su pred kraj života, svaka od njih, dale svoj imetak za određeni vakuf: Hadži ra za groblje na jugozapadnom dije lu grada, današnjem naselju Hadžet; Halima za izgradnju česme, današnje „Halimače“, a Altuna za izgradnju džamije, današnje Altun Alem. Ova džamija je sagrađena počet kom XVI vijeka.

Tačna godina grad nje se ne zna, međutim zna se da se u Turskom popisu iz 1528. godine u Novom Pazaru pominje mahala Muezzin hodže. U XVII vijeku ime ove mahale zamijenjeno je imenom Al tun Alem mahala. Godine 1528. ova mahala je brojala 35 domaćinstava, 1540. godine 20, a 1604. godine 30 domaćinstava. Muslihuddinova titula mevlane ukazuje na to da je bio veoma obra zovana i učena osoba. Andrejević na vodi da je, kao naučnik, bio u službi na dvoru sultana Selima II od 1566. do 1574. godine. Jiriček navodi da je on bio prvi muezzin sultana Mehme da II. Ova dva podatka su upitna svaki na svoj način, a gledano sa vremen ske distance veća je vjerovatnoća ispravnosti podatka kojeg navodi Andrejević, ako uzmemo u obzir go dine gradnje Altun Alem džamije, kao i pisanje vakufname Muslihuddi na Abdul Ganija 1550. godine. Graditelja Altun Alem džamije u literaturi, poput Kalešija, nazivaju i Muezzin hodža, iz čega se može izve sti zaključak da postoji mogućnost da je bio dvorski muezzin. Ovo kažemo iz razloga što je jedna od važnijih funkcija na dvoru u has odajama (ličnim odajama) u službi sultana, vezira ili paša, bio dvorski muezzin, koji je tu dužnost vršio u onoj džamiji u kojoj je njegov gospo dar klanjao džumu ili bajram-namaz.

Pored svega, saznajemo da je bio i trgovac, jer se on u literaturi upravo tako i naziva – Dükkâncık (trgovac). Sigurno je to da je bio veoma bo gat samim tim što je bio u mogućno sti izgraditi toliko objekata, kako već spomenutih u Novom Pazaru, tako i u Skoplju Kuršumli han, džamiju, ha mam i nekoliko kuća i dućana, te u mjestu Mazići kod Zvečana mesdžid i karavansaraj. Pored svega, u Skoplju je sagradio i sukemeri – akvadukt, jedan od samo tri takva objekta na području bivše Jugoslavije (Dioklecijanov kod Splita i Akvadukt u Baru). Ovaj akvadukt je dovodio čistu planinsku, izvorsku vodu do grada, a služio je za veliki broj tadašnjih javnih kupatila – hamama. Bio je u upotrebi sve do XVIII vijeka, a nalazio se na lo kalitetu današnjeg sela Vizbegovo, 2 km sjeverozapadno od Skoplja. Što se tiče njegovog najvećeg va kufa kod nas, Altun Alem džamije, ona se nalazi u središnjem dijelu da našnje Prvomajske ulice, nekad zna ne kao Stambolska džada. Dio grada u kojem se ona nalazi bio je poznat kao Jeleč mahala, po srednjevjekov nom gradu na planini Rogozni u či jem pravcu je vodila ova ulica. Ovo je jedna od rijetkih pazarskih džamija koja je i pored svih ratova i razaranja, kao i nebrige vlastodržaca, uspjela u cjelosti očuvati svoj izvorni izgled.

Tek 1961. god. poduzeti su zaštitni radovi, koji su se, prije svega, odnosili na olovni krvni pokrivač glavnog ku beta. Tada su izvršena i manja istra živanja temelja, pod rukovodstvom arhitekte Olivere Marković. Radove manjeg obima kasnije je izvodio i Za vod za zaštitu spomenika u Kraljevu. U periodu između 1984-86. god. obavljeni su i zaštitni radovi na ar hitekturi ove džamije, unutrašnjim dekoracijama i uređenju neposredne okoline. Važno je napomenuti da je tokom te rekonstrukcije i renovira njem djelimično narušen autentični izgled spoljne fasade, uklanjanjem ploča s motivima osmougla. Avgusta 1985. godine počeli su interventni radovi u cilju njene za štite, a pokazali su da je ova džamija građena na „čistom“ prostoru, tj. nije se naišlo ni na kakve tragove nekog ranijeg, srednjovjekovnog objekta, čime je otpala mogućnost da je gra đena na temeljima srednjovjekovne crkve.

Pada u vodu i teorija profesora Andrejevića, koji tvrdi da je ova dža mija podignuta na temeljima neke starije građevine. Međutim, ni svi zavodi i instituti za zaštitu spomenika ove države niti mogu niti vole naše džamije više od ovog naroda, pa stoga, bez brige pa zarskih mu’mina i njihovog oka koje budno motri i pazi na iste, svih ovih decenija, ovih džamija nismo sigurni ni da bi bilo, ili bi ih danas, u najma nju ruku, bilo puno manje.

Glas islama, 240, R: Kultura, A: Senad Gluhavičanin