PITANJE: U posljednje vrijeme se u različitim medijima sve više govori o transplantaciji organa i potrebi da se što veći broj ljudi uključi u ovu akciju, obzirom da je medicina po ovom pitanju puno napredovala. Zanima me kako islam gleda na ovo pitanje i da li je dozvoljeno da osoba u toku svoga života oporuči ili dozvoli da njeni organi, nakon njene smrti, budu iskorišteni za spašavanje drugih ljudi, kojima je to jedini način održavanja u životu?

ODGOVOR: Pitanje transplantacije organa jeste jedno od pitanja koje je posebno aktuelizirano u našem vremenu, obzirom da je nauka i tehnologija toliko napredovala da su pojedine stvari, koje su nekada bile nezamislive za ljude, danas postale svakodnevnica, rutinske i moguće. Transplantacija ili presađivanje organa iz tijela jedne osobe u tijelo druge nekada je bilo nezamislivo, a danas je toliko napredovalo da se izvodi u brojnim kliničkim centrima, domaćim i stranim, i to veoma uspješno, što obavezuje sve društvene faktore da se uključe i daju svoj doprinos uspjehu ove aktivnosti. Stoga je dužnost i islamske uleme da daju svoje mišljenje nakon detaljne analize i proučavanja ovog pitanja, te jasno izraze svoje stavove u tom pogledu kako bi muslimani koji žive u različitim sredinama znali kako da posmatraju i da se odnose prema ovom pitanju. Opće je poznato da je islam vjera humanosti, međusobnog potpomaganja, kako kaže Uzvišeni: “I potpomažite se u bogobojaznosti i dobročinstvu, a nemojte u grijehu i neprijateljstvu…” Znači da sve što se može podvesti pod kategoriju potpomaganja, to jest činjenja dobra i onoga što koristi drugima, sa aspekta vjere islama se smatra dozvoljenim i poželjnim. Jedan od najvećih oblika humanosti i dobročinstva jeste pomoći osobi koja je narušenog zdravlja da ozdravi i normalizuje život. Stoga je ne samo dozvoljeno, već i preporučeno da osoba u toku svoga života, koja ima mogućnosti da pomogne onome kome je pomoć potrebna, to i učini, to jest daruje oboljelom neki od svojih organa, ukoliko se to neće negativno odraziti na njen život i zdravlje, bilo da se radi o nekome ko je iz bliže ili dalje rod[1]bine ili se radi o osobi kojoj je pomoć potrebna, a nije nikakav rod davaocu. Što se tiče mogućnosti uzimanja organa od osobe koja je preselila, kod islamske uleme nalazimo tri različita slučaja i situacije: prva – kada osoba u toku svoga života oporuči da se nakon njene smrti njeni organi ili određeni organ može darovati onome kome je potreban; druga – kada osoba to ne učini (ne oporuči) u toku života; i treća kada osoba u toku svoga života zabrani da se njeni organi nakon smrti presađuju drugome. U prvom slučaju, kada osoba u toku svoga života oporuči da se nakon njene smrti može njen organ darovati drugoj osobi, nema nikakve smetnje da se to uradi, jer kako smo prethodno rekli ona je imala takvu mogućnost i u toku svoga života, a pošo je preselila i ostavila takvu oporuka ona se je dužna ispoštovati. U drugom slučaju je situacija malo drugačija, jer osoba nije oporučila da se njen organ daruje drugome, tako da se u ovom slu[1]čaju sve vraća na stav porodice umrlog, što znači da ako porodica umrlog bude saglasna i voljna da pomogne nekome ko je u životnoj opasnosti i spasi život oboljeloj osobi, oni će to dozvoliti, ukoliko ne, onda ih niko nema pravo na to prisiljavati. U trećem slučaju, dakle, kada osoba u toku svoga života jasno kaže da se protivi da bilo koji njen organ bude uzet od nje da bi se presadio drugom, zabranjeno je to učiniti, bez obzira na stav porodice umrlog. Naravno, stavovi koje smo iznijeli su podložni kritici. Neko se možda neće složiti ili će reći da se na ovaj način skrnavi tijelo umrle osobe, ili se protivi hadisu Resulullaha a.s. u kojem kaže da onaj ko slomi kost umrlom kao da je slomio kost živom i slično, međutim činjenica je da se time čini veliki humani gest, a to je spašavanje života osobi kojoj nema drugog načina da preživi, ili nastavi normalan život. Takođe, potrebno je da se uzimanje organa iz tijela umrle osobe i presađivanje istog u tijelo žive osobe obavi stručno, na najbolji mogući način od strane stručnog medicinskog tima ili lica koje taj isti postupak čini i sa živima, tako da će se na taj način izbjeći bilo kakvo bespotrebno omalovažavanje ili skrnavljenje svetosti tijela čovjeka i neće imati mjesta prigovoru koji je prethodno naveden. Naravno da u svakom poslu, pa i u ovome postoje razne zloupotrebe i ponašanja suprotno propisima islama, kao što je trgovina ljudskim organima i sl., te mogućnosti iskorištavanja ovog pitanja i cjelokupne aktivnosti za ličnu dobit i bogaćenje. Islamska ulema je i ove mogućnosti imala na umu kada je dozvolila transplantaciju, te je dozvolu uslovila transparentnošću, jer se u tom slučaju mogućnost zloupotrebe svodi na minimum.

Stoga je islamska ulema postavila nekoliko uslova za dozvolu transplantacije organa, i to: 1. ako se radi o živoj osobi koja daruje svoj organ, da time ne ugrožava svoje zdravlje, to jest ne dozvoljava se gašenje i prekidanje jednog života da bi se spasio život druge osobe, jer je svačiji život zaštićen i jednako vrijedan; 2. ako se radi o oboljeloj osobi, njeni vitalni organi se ne smiju uzimati sve dok se ne konstatuje smrt od strane ljekara, tako da smrt ne nastupa zbog uzimanja njenog organa; 3. da se organi daruju od strane davaoca ili njegove porodice dobrovoljno, sa ciljem pomoći drugome, bez traženja ikakve materijalne nadoknade, u suprotnom transplantacija je strogo zabranjena; 4. da se prlikom uzimanja organa od osobe koja je preselila vodi računa o svetosti ljudskog tijela, to jest da se ono ne skrnavi i da se uzimanje vrši na human način; 5. da se čitav postupak odvija potpuno javno i transparentno tako da ne postoji nikakva mogućnost zloupotreba, poput preprodaje i trgovine ljudskim organima. Ukoliko se pomenuti uslovi ne ispune, ili postoji opasnost od zloupotrebe i učestvovanje u trgovini ljudskim organima, čitav postupak se smatra strogo zabranjenim, tako da je učestvovanje u njemu haram.

Glas islama, 241, R: Pitanja i odgovori, A: Rešad Plojović