Nakon okupacije Sandžaka dolazi do dugog talasa iseljavanja Bošnjaka koje ide u dva pravca prema Turskoj. Prvi pravac je išao kopnom, dugim karavanima preko Kosova, Makedonije i Bugarske, gdje su mnogi na putu opljačkani i stradali. Drugi pravac je išao brodovima od Bara i Ulcinja Jandranskim, Sredozemnim i Egejskim morem do Turske, gdje i danas postoje brojna naselja gdje se govori tečno i lijepo konzerviranim iz onog vakta bosanskim jezikom.

Genocid nad Bošnjacima u Šahovićima 10. i 11. novembra 1924. – Taj zločin se desio za vrijeme bajramskih blagdana. Režiran je nakon drugih priprema, ali kao ključni povod su uzeli ubistvo Boška Boškovića, načelnika kolašinske policije, koje su prema svjedočenju Đilasevog oca, režirale crnogorske vlasti, samo da bi imale povod na pretres bošnjačkih kuća, razoružavanje, otmicu i silovanja, a zatim su izvšili zločin genocida gdje su za dva dana ubili preko 2500 nedužnih Bošnjaka. O zločinu su tada izvještavale novine beogradska “Politika” i sarajevska “Sloboda”.
Dalji pokolj Bošnjaka u bijelopoljskom kraju spriječio je predsjednik Vlade Nikola Pašić, nakon obraćanja intelektualaca i bogataša, koji su mu donijeli zlato za otkup slobode. O tim procesima postoje pisani dokumenti. Ovom mjestu nakon Drugog svjetskog rata crnogorske vlasti su promijenili ime u Tomaševo.

Drugi veliki talas iseljavanja Bošnjaka. – Ovaj proces je istraživan od strane bošnjačkih znanstvenika, ali nikad te velike kolone nisu opisane i registrovane. Imovina muhadžera je ostala nezaštićena, a oni koji su uspjeli da prodaju dio imovine pravoslavnim komšijama, nakon probijenih rokova, potražnjom sredstava od strane prodavca, kupci su odgovarali uobičajeno: ”Biće, biće komšija još nisam prodao jajca!”

Pojava komitskog pokreta u Sandžaku. Tragedija i zločini nad Bošnjacima u Šahovićima i drugim mjestima Sandžaka bila je povod da se formiraju komitske grupe za zaštitu Bošnjaka sa Jusufom Mehonjićem na čelu.
Posebno kršenje ljudskih prava nad Bošnjacima je bilo izraženo za vrijeme sedmo – januarske diktature, kada je ovaj narod imao status ispod svakog nivoa. Tada je režim kraljevine SHS vršio žestoke procese zaplašivanja, protjerivanja i ubijanja značajnih Bošnjaka i konfiskovanja njihove imovine.
U takvim uvjetima nedoličnim za ljudski rod Bošnjaci su se i dalje iseljavali. U takvim okolnostima bošnjačka elita Sandžaka je tražila izlaz iz takve nedolične situacije. Takvo stanje je prezentirano na čuvenoj Sjeničkoj koferenciji 1917.g.

Sjenička koferencija. – Sjenička koferencija istaknutih bošnjačkih prvaka Sandžaka održana je avgusta mjeseca 1917. god, uz prisustvo 200 delegata iz svih sandžačkih općina (a bilo ih je tri puta više nego danas), i trajala je heftu dana. Na ovom velikom skupu prvaka pretresena su brojna pitanja i donijeti značajni dokumenti. Najznačajniji dokument, po kojem je upamćena ova konferencija jeste “Sjenička rezolucija”. Tekst ove rezolucije prema svjedočenju istaknutih suvremenika ovog događaja jezgrovitim političkim i znanstvenim jezikom, što upućuje na činjenicu o intelektualnom profilu tadašnje bošnjačke gospode Sandžaka, koja je odlučivala o daljoj sudbini bošnjačkog naroda, pred stvaranje nove jugoslovenske zajednice, kraljevine SHS.
Bez obzira što je ovaj skup održan ui strogoj tajnosti i za vrijeme trajanja Prvog svjetskog rata, upravo zbog podaničke svijesti pojedinaca, koja se nažalost održala i do današnjih dana. Tadašnje ratne vlasti pa sve do 1929.g. su proganjale sudionike ove Konferencije. Mnogi sudionici su se čvrsto držali i pod uticajem žestokih mučenja su podlegli tako da su brojne stavove i principe ove Konferencije odnijeli sa sobom u mezare.
Međutim, Sjenička rezolucija živi u sjećanju tog velikog skupa i sam se ponosim što sam unuk jednog od učesnika ovog povijesnog događaja. U tom smislu posjetio bih na jednu islamsku poslovicu, čija poruka ima dalekosežno značenje: “Kad umre stariji čovjek, a ne ostavi trag napisanog sjećanja, isto je kao da se zapali biblioteka”. Zacijelo, takvu sudbinu imala je i imaće Sjenička rezolucija. Vrijeme je da ovom povijesnom dokumentu i njegovim ključnim sadržajima, kao sljedbenici tih ideja, obratimo dužnu pažnju prema stavu Sjeničke konferencije i Rezolucije, koja govori o autonomije Sandžaka, koja je ukinuta i uništena 1912.g, a to bi bio put – da je Sandžak nedjeljiv i vječan.

Glas islama, 222, R: Analize, A: Šefket Krcić