Od kako su nam nevjernici srušili Hilafet, uz pomoć naših pomalo naivnih muslimana, trpimo poražavajuće posljedice na svim prostorima gdje živi ummet Muhammeda, sallallahu ‘alejhi ve sellem. U takvim okolnostima, mi muslimani Balkana, nakon što smo ostavljeni od braće Osmanlija na milost i nemilost neprijatelju, organizirali smo se kroz Islamsku zajednicu koja je predstavljala i do danas ostala stožer našeg opstanka, koja je istovremeno supstituirala instituciju Hilafeta, bez koje muslimanima nema opstanka na jednom prostoru.

Režimi država u kojima smo se našli dobro su shvatili našu nasušnu potrebu za Islamskom zajednicom, pa su je uvijek gledali kontrolirati uglavnom preko čelnih ljudi koje će oni birati i postavljati, koji će biti njihovi čuvari ili kontrolori da se ovaj narod slučajno ne probudi, ne podigne glavu i iskoristi islam kao najbolji optimalni put kojeg je Allah kao blagodat podario ljudskom rodu. Moramo, nažalost, priznati da su u tome uglavnom uspijevali, osim u nekim rijetkim situacijama. Jedan od rijetkih momenata koji im se oteo kontroli jeste momenat osnivanja Muftijstva sandžačkog, Mešihata Islamske zajednice Sandžaka i izbor Muamer-ef. Zukorlića za sandžačkog muftiju i predvodnika ovih institucija. Desilo se to u periodu kada je velikosrpska četnička ideologija bila zaokupljena ratovima započetim sa ciljem stvaranja Velike Srbije, kada je Sandžaku i muslimanima sa ovog prostora bila predviđena likvidacija u završnici tih velikodržavnih procesa, pa se zbog toga i nije mnogo vodilo računa o događanjima u Islamskoj zajednici Sandžaka. Tada smo doživjeli da na čelu Islamske zajednice dođu ljudi koji su učeni i sposobni da povedu svoj narod u vjersko i nacionalno buđe[1]nje i opći društveni prosperitet. Već na samom početku djelovanja, vođa ovog projekta, muftija sandžački Muamer-ef. Zukorlić, zbog neočekivanog i za režim neuobičajenog načina djelovanja na sebe je skrenuo pažnju. Režimu je i u takvim okolnostima ubrzo postalo jasno da se novi Muftija ne smije ispustiti, pa su po starom iskustvu i već oprobanim metodama pokušali i njega potkupiti nudeći mu, pored ostalog, institucije države Srbije na raspolaganju kao lični servis, tražeći zauzvrat da se odrekne veze sa Bosnom i imena Sandžak u nazivu Islamske zajednice.

Međutim, vjera, krakter i dostojanstvo našeg Muftije pobijedili su taj izazov. Pomognut Allahovom milošću i dobrotom, naš Muftija je bez razmišljanja preskočio tu zamku. Režim, shvativši neučinkovitost starih metoda uspostave kontrole, otvoreno objavljuje rat Islamskoj zajednici, ali i svim našim institucijama koje su u međuvremenu proizvedene kao vakufi i brzo i produktivno već ostvarivale svoju zadaću. Jasno je – glavni naš grijeh bio je to što smo izabrali slobodu, da sami o sebi odlučujemo i da se ni pred kime, osim pred Allahom, ne pokorimo. Nakon što nisu uspjeli da potkupe i porobe predvodnike Islamske zajednice, pribjegli su drugim metodama. Naime, Srpska akademija nauka i umjetnosti, kao ideolog porobljavanja svega što se ne krsti svetosavljem, instruirala je državni aparat da pronađu malu grupu „efendija“ u Islamskoj zajednici koji su prihvatili tu nečasnu ulogu da budu u službi neprijatelja islama, protiv Allaha, Njegovog Poslanika i muslimana.

Plan je bio da se preuzme Islamska zajednica i stavi pod kon[1]trolu njima odanih, odnosno prodanih hodža. Ali, Allah Uzvišeni je bio na strani iskrenih robova, pa je režimu ovaj plan propao. Kršeći državne zakone, kojima se izričito kaže da u državi Srbiji može biti registrirana samo jedna Islamska zajednica, prodani hodže su bespravno osnovali privatnu islamsku zajednicu i legalizirali njeno postojanje kao „Islamsku zajednicu Srbije“. Nema sumnje da se grupa unajmljenih hodža na čelu sa Ademom Zilkićem tom prilikom ogriješila o Šeriat, kao što se i njihov nalogodavac ogriješio o zakon države Srbije. Kako Srbija „ne donosi zakone za nas već za naše neprijatelje“, kako bi rekao jedan srpski velikan, ovo kršenje zakona za nju i ne predstavlja nikakvu novinu, niti bilo kakav sistemski problem. Izgleda da problema nije bilo ni za hodže koji su drsko, javno pogazili Šeriat i nakon toga, kao da se ništa nije desilo, stavili ahmediju na glavu. Oni su time pomogli neprijatelje islama protiv islama i muslimana, a općepoznata je stvar da ovo djelo islamski učenjaci tretiraju kao djelo nevjerstva i otpadništva. Kao dokaz za to dovoljno govori da su u pokušaju preuzimanja Islamske zajednice angažirali policijske snage da obuveni ulaze u džamije, skrnaveći njihovu svetost, kako bi izbacivali čestitu ulemu i efendije ovoga naroda koji su stali da zaštite interese islama i muslimana. Ova gru[1]pica hodža predvođena Ademom Zilkićem, potpomognuta pojedinim sandžačkim političarima, nanijela je nesagledive štetne posljedice koje će historija pamtiti. Narod je, ipak, pročitao namjere ove grupacije i žestoko im se suprotstavio, te uspio da spriječi realizaciju tih njihovih izdajničkih nakana. Prošlo je skoro šest godina čvrste odbrane Islamske zajednice.

U tom cijelom periodu napadi nisu prestajali. Neprijatelji islama i muslimana pokazali su da se neće zaustaviti. U toj nakani, mnogobrojni faktori koji žele da preuzmu i porobe Islamsku zajednicu posegnuli su za vrlo lukavim i dobro maskiranim metodama. U zadnje vrijeme se tako pojavljuje tzv. „Inicijativa za pomirenje“ pokrenuta u koordinaciji sa imamima Adema Zilkića. Kako bi se sakrila, vješto maskirala i učinila legitimnom, režim je obezbijedio da ova inicijativa bude pokrenuta od strane pojedinih službenika naše, tradicionalne Islamske zajednice. Ne mogu a da ne prokomentiram ovu pojavu koja je donijela više štete nego koristi. Pokrenula su je naša braća i kolege sa kojima smo imali jako prisne i dobre odnose, koje i dalje, u ime Allaha, volimo i za koje se molimo Gospodaru da im pomogne da shvate pogubnost koraka koje poduzimaju u tom smjeru. Zbog toga nas ovo mnogo više boli, ali i obavezuje ukazati im na greške koje su učinili. Možda nisu ni svjesni koliko njihova djela i postupke zloupotrebljavaju i koriste mnogobrojne političke i obavještajne strukture za ostvarivanje svojih ciljeva. Grupa imama iz naše Islamske zajednice zajedno sa izdajničkim imamima iz Zilkićeve paravjerske tvorevine, bez znanja vrha Islamske zajednice, a u cilju realizacije nakane tzv. pomiranja, išla je u Tursku pokušavajući da pokrene vanjske faktore da se ponovo umiješaju u unutrašnje poslove Islamske zajednice.

Time su prekršili Ustav Islamske zajednice jer su pokušali da je predstavljaju bez prethodno dobijenog ovlaštenja. Pokretači tzv. „Inicijative za pomirenje“ ovim su amnestirali izdajničke hodže koji su stali uz prljavu misiju Adema Zilkića. Zaboravilo se da su svi oni koji su prihvatili ahmediju Adema Zilkića saučesnici u grijehu kojeg su činili spram vjere i ovog naroda. Zar se može do te mjere gajiti naivnost da se oslonimo na one ljude koji su jedanput izdali interese vjere i naroda?! Nema sumnje, oni koji su učinili jedanput prevaru i izdaju da će to stalno či[1]niti. Pomirenje i muslihunluk je obaveza muslimanima. Ali, i ovaj šeriatski princip ima svoja pravila. Popravljanje stanja i izmirenje u Kur’anu je spomenuto terminom islah, što znači red, mir, harmo[1]nija, a oni koji sprovode ovu časnu ulogu nazivaju se muslihuni, a to znači oni koji red i mir donose. A mi smo svjedoci da je ova inicijativa za pomirenje donijela razdor, nered, još veću smutnju i fitneluk, tako da se zbog svih prijestupa ova inicijativa ne može ni nazvati pomirujućom. Stoga su s pravom ove događaje ljudi u Islamskoj zajednici nazvali drugim pokušajem puča u Islamskoj zajednici. U ovim posljednjim događajima mogli su se vidjeti različiti apsurdi. Mogli smo vidjeti kako učenik čiste i časne Medinske škole ide na noge predvodniku sektaštva i razbijanja Islamske zajednice. Da nismo to vidjeli svojim očima nikada u nešto tako ne bismo mogli povjerovati.

Želim da istaknem da je rukovodstvo Islamske zajednice svakako za popravljanje stanja, rješavanje problema, izmirivanje među ljudima i jedinstvo muslimana, ali ne po svaku cijenu. Mi jesmo za jedinstvo koje će, prije svega, obilježiti prijestupnike i garantirati autonomnost i slobodu Islamske zajednice od uticaja političara i državnih organa na nju, za jedinstvo koje će pred histori[1]jom napraviti razliku između onih koji su čvrsto branili interese islama, muslimana i naroda i onih koji su radili za interes neprijatelja muslimana ove zajednice. Izražavam zahvalnost Allahu Uzvišenom Koji je spriječio mnogobrojne probleme i posljedice koje su se planirale i nadvile nad ovim narodom. Zahvalnost dugujemo i vrhovnom muftiji svih Bošnjaka svijeta sa sjedištem u Sarajevu, gaziji našeg naroda, reisu-l-ulemi mr. Husein-ef. Kavazoviću, koji je kao bedem čvrsto stao u odbranu slobode Islamske zajednice i poštovanju njenih organa i pored mnogobrojnih negativnih pritisaka koji su mu dolazili sa svih strana. Molimo Allaha da ga nagradi, sačuva i pomogne u daljem vođenju našeg naroda ka uspjehu i ponosu. Također, neka Allah nagradi sandžačkog muftiju i njegove saradnike, poput Rešad-ef. Plojovića, koji su i ovog puta čvrsto stali u odbrani principa Šeriata i temeljnih postulata Islamske zajednice.

Na kraju, molim Allaha da sve nas uputi na Pravi put, da nam otvori srca ka Istini, oprosti grijehe i ujedini nas na Istini, tevhidu (Allahovoj jednoći) I podari uspjeh na dunjaluku i na Ahiretu. Amin.

Glas islama, 243, R: Analize, A: Abdurrahman Kujević