Imam Ibnul-Kajjim kaže:

„Znaj da je namaz, bez ikakve sumnje, istinska radost onih koji istinski vole Allaha, užitak za duše onih koji samo Allaha obožavaju (muvehida), vrt pobožnjaka, slast duša skrušenih, suština stanja istinoljubivih, mjerilo duhovnih halova putnika i Allahova milost darovana Njegovim robovima vjernicima.

Uputio ih je ka namazu i upoznao ih sa njim, darovao im ga preko Svog iskrenog i povjerljivog Poslanika, iz milosti i počasti prema njima, kako bi preko njega postigli čast Allahovog poštovanja i Njegove blizine. On kod njih nema nikakvu potrebu, već je to čista blagodat i milost prema njima.

Učinio je da Ga preko namaza obožavaju i srcima i tijelima svojim, učinivši da srce arifa (poznavaoca Allaha) u njemu nađe najsavršeniju i najveličanstveniju sreću – a to je posvećenost svom Uzvišenom Gospodaru, radovanje i uživanje u Njegovoj blizini i ljubavi prema Njemu, ushićenost zbog stajanja pred Njim, neobraćanje pažnje ni na šta drugo u toku obožavanja Njega i usavršavanje svog robovanja Njemu, nutrinom i vanjštinom, sve dok ga istinski ne bude obavljao onako kako je njegov Uzvišeni Gospodar zadovoljan.

Pošto je Uzvišeni Allah Svog roba iskušao unutarnjim i vanjskim strastima i potrebama, Njegova savršena milost i dobrota prema robu iziskivala je da mu priredi gozbu u kojoj je za njega sakupio razne vrste poklona, nagrada i darova, i na nju ga pozvao pet puta na dan.

U svakoj vrsti te gozbe nalazi se slast, korist, dobrobit i dostojanstvo za ovog roba kojeg je na tu gozbu pozvao, a koja se ne nalazi u drugoj vrsti. To je da bi se upotpunio užitak roba u svakoj vrsti robovanja i da bi mu ukazao svaki vid počasti.

Svaki pokret kojeg načini u tom robovanju briše neku negativnost koju je mrzio, zamjenjujući je njenom suprotnošću, i Allah mu preko namaza daruje posebnu svjetlost, jer namaz uzrokuje svjetlost i snagu u njegovom srcu i tijelu, širinu u njegovoj opskrbi i ljubav drugih Allahovih robova prema njemu.

Zbog njegovog namaza raduju se meleki i svaki kutak Zemlje, njene planine, drveće i rijeke, i on će biti njegova posebna svjetlost i nagrada na Danu susreta sa Allahom. Tako pozvani završi sa ovom gozbom pošto se nahranio i napojio, a Allah ga je kod Sebe prihvatio i bogatim učinio. Njegovo srce prije ove gozbe zahvatila je glad, oskudica, želja, žeđ, neimaština i bolest, ali kada je završio sa gozbom, od Allaha mu je bilo darovano sve što mu je potrebno od hrane, pića, odjeće i raznih poklona.“

Poređenje srca sa zemljom

„Pošto suša i oskudica neprestano napadaju srca i duše, Allah je učinio da se poziv na ovu gozbu ponavlja s vremena na vrijeme iz milosti i dobrote prema robu. On nastavlja tražiti kišu od Onoga Koji srca napaja i moliti za kišne oblake Njegove milosti, kako se ne bi osušile biljke imana, busenje dobročinstva, njegovo zelenilo i plodovi koji su iznikli kao rezultat te milosti, i kako u duši i srcu ne bi nestalo hrane za ovu vegetaciju.

Srce se neprestano napaja na ovaj način, tražeći kišu, i pred svog Gospodara iznosi svoju sušu, oskudicu i veliku potrebu za napajanjem Njegovom milošću i dobročinstvom. Ovo je stanje roba u ovom životu.

Oskudica koja napada srce jeste nemar – gaflet. On predstavlja sušu i pustoš za srca. Dok se god čovjek nalazi u stanju spominjanja Allaha i posvećenosti Njemu, voda milosti se spušta na njega poput kiše koja ga oporavlja. Kada zapadne u gaflet, zadesi ga oskudica srazmjerna veličini tog gafleta.

Ukoliko gaflet njime potpuno ovlada i zaposjedne ga, njegova zemlja postaje mrtva pustoš, a godina sušna i neplodna, dok plamen strasti na sve strane po njoj radi šta hoće poput neprekidnih vrućih vjetrova. Tako zemlja postaje ugarak pošto je bila zasađena raznovrsnim biljem i plodovima.

Kada je stigne kiša milosti, zemlja ustrepta i uzbuja, i iz nje iznikne svakovrsno prekrasno bilje. Ali kada je stigne oskudica i suša, ona biva poput drveta koje je preko vode dobijalo svoju svježinu, zelenilo i boju, pa mu voda bude uskraćena i njegovi listovi uvehnu, grane se osuše i plodovi nestanu.

Možda se osuše i grane i drvo, pa kada hoćeš povući jednu granu k sebi, nećeš moći, niti će te poslušati – već će se slomiti. U tom slučaju, mudrost održavatelja vrta iziskuje da se to drvo posječe i učini gorivom za vatru.

Isti slučaj je i sa srcem. Ako se osuši i bude lišeno monoteizma, ljubavi prema Allahu, spominjanja Njega, upućivanja dove Njemu i ako ga pogodi vrelina duše i vatra strasti, tako da njegovi udovi – koji su u odnosu na njegovo tijelo poput grana u odnosu na stablo – ne daju se povući niti se povinuju ako ih pokušaš voditi, tada ni grane ni stablo nisu ni za šta više osim za vatru.

‘Teško onima čija su srca neosjetljiva kad se spomene Allah, oni su u pravoj zabludi!’ (Ez-Zumer, 22)

Ali ako srce bude obasuto kišom milosti, grane bivaju mehke, svježe i pokorne; ako ih povučeš ka Allahovoj naredbi – brzo se predaju s tobom, mehke i poslušne. Sa njih možeš ubirati plodove ibadeta koje nosi svaka od tih grana, kao što nosi i svježinu srca i njegovo napajanje kao svoju gradivnu materiju.

Ta gradivna materija radi svoj posao u srcu i udovima, a kada prestane dolaziti u srce, te se više ne širi po tijelu, tada se srce osuši, i njegovi ogranci prestanu činiti dobra djela. Dakle, svaki dio tijela nosi svoje plodove ibadeta, i Allah je dao svakom dijelu tijela ibadet karakterističan za njega i djelo pokornosti koje se od njega traži, za koje je stvoren i oblikovan.“

„Ljudi se, poslije toga, dijele na tri vrste:

1. Oni koji koriste svoje dijelove tijela za ono za šta su stvoreni i što se od njih traži. Takav je s Allahom obavio najuspješniju trgovinu, prodavši sebe Allahu i ostvarivši najbolji profit. U namazu se svi dijelovi tijela koriste za ibadet, slijedeći u tome ibadet srca. Ovaj čovjek je spoznao Allahovu blagodat u udovima koje mu je stvorio i drugim blagodatima kojima ga je obasuo, pa u potpunosti robuje Allahu vanjštinom i nutrinom, koristeći svoje dijelove tijela u pokornosti Gospodaru i čuvajući dušu i tijelo od onoga što bi izazvalo srdžbu Njegovu.

2. Onaj koji koristi svoje dijelove tijela za ono za šta nisu stvoreni, štaviše, upotrebljava ih za suprotstavljanje Allahu i grijehe, ne oslobađajući ih tog zatvora. Ovom su svaki trud i trgovina propali; promaklo mu je zadovoljstvo njegovog Uzvišenog Gospodara i Njegova obilna nagrada, a navukao je na sebe Njegovu srdžbu i bolnu kaznu.

3. Onaj koji svoje udove ne koristi ni za šta, koji ih je umrtvio besposlicom i neznanjem – i ovaj je propao, čak više nego prethodni. Jer, rob je stvoren za ibadet i pokornost, a ne za besposlicu. Allahu najmrži ljudi su besposličari koji niti rade za ovaj svijet, niti za Ahiret. On je odustao i od dunjaluka i od vjere. Kada bi radio za dunjaluk, a ne za Ahiret, bio bi ponižen, a kako je tek onda kada izgubi obje stvari? A ako čovjek radi samo za ovaj svijet, zaboravljajući Ahiret, bez sumnje je propao.“

Primjer koji odslikava ove tri skupine

„Prvi čovjek je poput onog koji posjeduje veliku zemlju i potpomognut je u njenom obrađivanju raznim sredstvima za oranje i sijanje. Darovano mu je ono što je dovoljno da je napoji i obradi, pa ju je preorao i pripremio za sađenje raznih vrsta žita, drveća i voća raznih boja. Zatim je vrt ogradio zidom, nije ga zanemario, već je postavio stražu i zaštitio ga od nereda i zlotvora.

Drugi je poput čovjeka koji je od svoje zemlje načinio stjecište zvijeri i crva, mjesto leševa i nečistoće, i utočište za svakog smutljivca i lopova. Treći je poput onoga koji je zapustio svoju zemlju, protraćio vodu puštajući je da ide u pustinju i time zaslužio osudu, ostavši bez ičega.

Ovo su primjeri za budne, pronevjeritelje i nemarne. Prvi spada u budne i pripremljene za ono za šta su stvoreni, drugi je primjer pronevjeritelja, a treći primjer nemarnoga.

Što se prvog tiče, bilo da se pokrene ili miruje, ustane ili sjedne, jede ili pije, spava, oblači se, priča ili šuti – sve to ide njemu u prilog, i ništa neće biti protiv njega. U svakom slučaju, on spominje Allaha, pokoran Mu je, blizak i stalno čini dobra djela.

Što se drugog tiče, sve što čini biva protiv njega, a ne za njega, i on je u neprestanom udaljavanju od Allaha i propadanju.

Što se trećeg tiče, on je nemaran, besposlen i nehajan. Prvome se sve to ubraja u pokornost i približavanje Allahu, drugome u pronevjeru i nepravdu, a trećemu u propast i gubitak.

Allah mu nije sve to dao kako bi se pomogao u suprotstavljanju Njemu, ali on je pronevjerio blagodati koje mu je Allah dao i bit će kažnjen za svoje naslađivanje njima u nepokornosti.

Treći time raspolaže u nemaru i prohtjevu, shodno željama i prirodi svoje duše, pa time nije postigao uživanje u traženju Allahovog zadovoljstva i blizine. To je jasna i očigledna propast, jer neprocjenjivi trenuci njegovog života prolaze lišeni najboljeg profita i trgovine.“

„Allah je pozvao Svoje robove – vjernike koji samo Njega obožavaju – da obavljaju ovih pet namaza iz Svoje milosti prema njima, te im je pripremio u tim namazima razne vrste ibadeta kako bi rob svakom riječju, djelom, pokretom ili mirovanjem postigao svoj udio u Njegovim darovima.“

Glas islama, 220, R: Duhovnost, A: Ersan Grahovac