Prilikom najave kandidatu re za predsjednika, mufti ja Muamer-ef. Zukorlić je rekao: „Moja kandidatura zasnovana je na uvjerenju da su država i društvo na ivici propasti. Ja ću ponuditi autentičan program spasa prihvatljiv za sve građane Srbije.“ Za razliku od ostalih predsjedničkih kan didata koji u svojim programima, jako blije dim i zamornim, uglavnom nude reciklažu oprobanih ideja u zadnjih dvadeset godina, on ima autentičan program, jedinstven, du boko moralan, pun duhovnosti i prefinjeno sti. On Srbiji nudi zajedničku riječ „oko koje bi se mogli okupiti i koju možemo naći u vjeri u Jednog Boga“, misleći, kako sam kaže, na „univerzalnu, opće prihvatljivu vrijednost koju prihvata oko 99 posto građana ove ze mlje“. Muftija veli da kao humanist nije imao pravo uskratiti građane za sopstvene pro grame i ideje, već je svoj program, kojeg vidi kao potpuni preporod države i društva, po nudio u cilju postizanja općeg dobra. Iskazanim stavovima Muftija želi da u po litički život unese nužni kvalitet i pokaže da je moguće biti pošten političar, odnosno da „politika sama po sebi niti je laž, niti je lo povluk, već da su to političari koji joj daju boju – korupciju i druge moralne devijacije“.

Dakle, Glavni muftija, polazeći od ove za jedničke duhovno-etičke riječi, nastoji da ukaže na potrebu da se na najbitnija mje sta u upravljanju državom dovedu pošteni i znavani, hrabri, odlučni, visoko-moralni i odgovorni ljudi koji će objaviti rat korupci ji i kriminalu. Iskorjenjivanje mita i korup cije, te smanjenje stope kriminala dobra je potka za stabilizaciju i uvećanje privredno ekonomskog razvoja. U tom pravcu, kako Muftija reče, „od novca izgubljenog po ra znim osnovama korupcije toliko će biti svje žeg kapitala da ne postoji ni jedan segment privrednog preporoda koji se ne može iz tog resursa finansirati“. Uz evrointegracije koje će donijeti novac iz predpristupnih fondova, te uz pomoć sa Istoka, može se, bez sumnje, u kratkom periodu od našega kraja napraviti privredno čudo. Izborom muftije Zukorlića za predsjed nika postići će se relaksacija odnosa u regi onu koji vapi za stabilnošću i mirom, jer je on prihvatljiv sagovornik i za Bošnjake i za Albance. Relaksacija odnosa, vraćanje po vjerenja i promoviranje zajedničkih principa rješenje su za otvorena pitanja poput Koso va, kao i mogućih pitanja Preševske doline i Sandžaka. Ovako kvalitetan, human i na predan program svako civiliziran i toleran tan bi jedva dočekao i objeručke prihvatio.

Međutim, u srbijanskoj javnosti nastoji se kandidatura muftije Zukorlića predstaviti nespojivom sa prirodom sekularizma, a sam Muftija kao „ajatollah“ koji kao vjerski lider hoće da bude predsjednik Srbije. Svi znamo da Muftija na izbore ide kao građanin, a ne kao muftija, jer to što je muftija, kako neko reče, „ima svoju, uslovno rečeno, propagan dnu, pa i političku, a nikako formalno-prav nu težinu“. Zašto nekome smeta da on kao muftija bude biran za predsjednika države, a da istome ne smeta kada on kao muftija, sve sa džubom i ahmedijom, glasa za nekog predsjedničkog kandidata? Znamo i to da će kada ga građani izaberu za predsjednika prestati da bude muftija. Poznata je i činje nica da njegova kandidatura ne narušava niti Ustav države, niti Ustav Islamske zajed nice, kako to neki tvrde, jer se radi o građan skom pravu zagarantiranom Ustavom da svako ko bira može biti biran, pa eto i Muf tija ima pravo da ga kao najpopularnijeg i najvećeg autoriteta Bošnjaka u Srbiji biraju za njenog šefa. Oni koji su pohitali da osude Muftijinu kandidaturu zapravo su pokazali neznanje ili neslaganje sa demokratijom i ustavnim pravima, za razliku od njega samoga koji je svojim aktivnostima, kreativnim političkim bravurama inicirao deklaracije o ljudskim pravima, ukazujući na težak položaj Bošnja ka u Srbiji i Sandžaku, kao i na teško stanje ostalih nacionalnih zajednica, pa i samog većinskog naroda, a da time nije prekršio zakon. Ovim sjajnim manevrom Muftija je oborio tvrdnje i nastojanja da ga predstave kao nekog ko ne priznaje zvanični Beograd i želi secesiju jednog dijela Srbije. Kako se to može desiti kada on ima ambiciju da bude njen predsjednik? Napomene radi, u Srbiji je još u 19. vijeku prota Mateja Nenadović po stao predsjednik srpske vlade (Praviteljstvu jušćeg sovjeta).

U isto vrijeme u Crnoj Gori, vladika Petar drugi Petrović Njegoš postao je šef države. Njegov prethodnik, mitropo lit Petar cetinjski takođe je bio šef države. Prije nekoliko decenija poglavar Kiparske pravoslavne crkve, arhiepiskop Makarios, postao je predsjednik Kipra. Prije samo ne koliko hefti predsjednik Njemačke postao je evangelistički sveštenik Joakim Gauk. Pa šta je čudno da Glavni muftija postane pred sjednik Srbije? Reklo bi se ništa, osim što Njemačka jeste istinska demokratija, a Sr bija…?! Muftijina kandidatura predstavlja najsjaj niji zaokret u historiji imamskog života ne samo u Srbiji, već i u svijetu. Više nije bitno da li će neko misliti da li je imamima mjesto samo u džamijama, na dženazama i mevlu dima. Činjenica je da imami postaju vrsni intelektualci koji su pobjegli od stereotipa seoskog hodže koji se za nešto pita samo u slučaju vjerskog obreda i ničega više. Imami su sada postali nezaustavljiva intelektualna snaga koja je u posljednjih desetak godina izrodila na desetine magistara i doktora hi storijskih, humanističkih, političkih i drugih nauka, tako da će u budućnosti još konkret nije utjecati na sav društveno-politički život u okruženju. Beogradskom režimu bi bilo bolje da umjesto što nastoji predstaviti krivca u onima koji se zalažu za jednakopravnost svih građana, Muftijinu kandidaturu iskori sti i prihvati kao bošnjačku realnost u Srbi ji te uvažavanje državnog suvereniteta sa njihove strane i želju da učestvuju u njenoj izgradnji, napretku i jačanju, kao i da joj po mognu na putu evro-atlantskih integraci ja. Što se Bošnjaka tiče, oni će svoje glasove dati Muftiji, kao i onoj partiji (BDZ) koja je podržala njegovu predsjedničku kandidatu ru, jer je samo on ostao dosljedan svih ovih godina i nikada nije izdao Nadati se je da će i srpski narod, poseb no dalekovidiji među njima, dati glas Muf tiji, svjesni da tako jačaju Srbiju i pomažu Bošnjake u Sandžaku da se jače vežu za nju. Neki se već raduju i vele: „Srbija je izabrati znala, i opet će, ako bude sreće.”

Glas islama, 229, R: Naše viđenje