U mjesecu humanosti nećemo žaliti ništa – ni tijelo, ni dušu, niti naše vrijeme, a svoj imetak najmanje, jer nam je ovaj mjesec prilika da od imetka, udjeljivanjem, steknemo za ovaj kao i za budući svijet koliko nam je dovoljno, a ne koliko mi mislimo da nam je potrebno. Kako doći do tog stepena i te deredže učimo od Poslanika a.s. Abdullah b. Abbas r.a. je rekao: „Allahov Poslanik a.s. je bio najdarežljiviji među ljudima, a najdarežljiviji je bio u Ramazanu.“ (Buhari)
Humanost znači ljudskost, plemenitost, čovjekoljubivost, čovječnost, dobrotu, dok je humanitarnost ljudski čin osobe sklone da pomogne. Prema značenju oba izraza zaključujemo da jedan bez drugog ne mogu ili su nepotpuni.
Humanost i humanitarnost ne bi imala velikog značaja i uticaja na vjernika da Allah nije obećao nagradu onima koji su je svrstali u sastavni dio svog života. Ona je posebno istančana u određenim trenucima, danima, pa čak i u određenom mjesecu.
Uzvišeni Allah dž.š. u Kur‘anu veli: “I hranu su davali – mada su je i sami željeli – siromahu, i siročetu i sužnju. ‘Mi vas samo za Allahovu ljubav hranimo, od vas ni priznanja ni zahvalnosti ne tražimo! Mi se Gospodara našeg bojimo, onog Dana kada će lica smrknuta i namrgođena biti.’ I njih će Allah strahote toga Dana sačuvati i blaženstvo i radost im darovati.” (El-Insan, 8-11)
Kroz post insan može najbolje osjetiti šta je to glad. Glad će biti razlog da se češće prisjetimo onih koji su veći dio dana ili možda cijeli dan, a i po nekoliko dana gladni, sami i nemoćni obezbijediti za sebe i svoje porodice. Post nas uči da osjećamo glad i da hranimo gladne. Nema mjeseca da se više insana nahrani i napoji kao što je to mjesec Ramazan, jer dok ne osjetimo neko stanje ne možemo znati kako se osoba kod koje je to stanje stalno prisutno osjeća, tako da i jedan od razloga našeg posta jeste da suosjećamo sa gladnima i nevoljnicima.
Poslanik a.s. kaže: „Uzvišeni Allah ima dva meleka. Svako jutro uče Allahu dovu. Jedan uči dovu: ‘Allahu, umnoži i povećaj imetak onome ko udjeljuje’, a drugi moli: ‘Allahu, uskrati onome što škrtari.’“ (Buhari) Ovim hadisom zagarantirano je dobro onima koji udjeljuju, a posebno koji udjeljuju u ovom svetom mjesecu. Enes ibn Malik r.a. prenosi da je Poslanik s.a.v.s. rekao: “Najbolja sadaka je u Ramazanu.“ (Tirmizi)
Ako u toku ovog mjeseca nekoga pozovemo na iftar, ili ako nekome obezbijedimo iftar ili namirnice, onda smo u kategoriji ljudi za koje je Allahov Poslanik s.a.v.s. rekao: “Onaj ko pripremi iftar postaču imat će njegovu nagradu, a da se nagrada postača neće ništa umanjiti.“
Davanjem, darežljivošću štitimo svoje tijelo i svoju dušu. Najbolji način kako da naviknemo sebe na to jeste zapravo Ramazan jer u njemu su povezani šejtani koji imaju zadatak da nas odvrate od
udjeljivanja i pomaganja plašeći nas siromaštvom i neimaštinom, tako da u Ramazanu ne mogu raditi na ovom polju, a vjernici mogu ovaj mjesec iskoristiti da sebe naviknu na ovaj ibadet koji će kasnije moći i tokom ostalih jedanaest mjeseci da prakticiraju. Naučnici su dokazali da ako neku stvar radimo dvadeset i jedan dan, ona postaje naša navika, odnosno dio nas, a u Ramazanu imamo 30 dana, tako da imamo dovoljno vremena, ako želimo, da prigrlimo i ovu naviku i da ona bude dio naše svakodnevnice.
Svijeni smo da sve što imamo zapravo nam je od Allaha i da smo mi samo trenutni vlasnici određenog imetka ili stvari. Allah od nas traži da udjeljujemo ono zašta je On Apsolutni Vlasnik. Nama daje prilike da steknemo dobra djela i na taj način budemo od onih za koje u sljedećem ajetu kaže: „O vjernici, udijelite dio od onoga čime vas Mi darujemo, prije nego što dođe Dan kada neće biti ni otkupa, ni prijateljstva, ni posredništva! – A nevjernici sami sebi čine nepravdu.“ (El-Bekare, 254)
Udjeljivanjem dajemo zajam Allahu, koji On traži od nas i za koji pita ko će Njemu drage volje dati, pa da mu On mnogostruko vrati. Ovo ostvarujemo pomaganjem Njegovim robovima koji su u potrebi i kojima smo mi nada, a to je put prema Džennetu, to je udaljavanje od džehennemske vatre. Sadaka je naš štit, kao i pročišćivač našeg imetka. Zbog toga
ne trebamo biti škrti i moramo biti od onih koji ne samo da su povjerovali u Allaha, nego vjeruju Allahu, a takvi su odabrani.
Hasan el-Basri navodi: “Nisam vidio nesretnijeg u svom imetku od škrca. Cijeli život na dunjaluku posveti njegovom sakupljanju i na Ahiretu polaže račun što ga nije udjeljivao. Na dunjaluku mu sigurnost imetka od eventualnog nestanka predstavlja trajnu brigu, zabrinutost i zaokupiranost. Na Ahiretu mu od grijeha nema spasa. Na dunjaluku živi život siromaha, a na Ahiretu polaže račun bogataša.”
Darežljivost posjeduju samo oni koji su svjesni prolaznosti ovog dunjaluka i koji su svjesni da jednog dana od imetka će im koristiti ono što su udijelili drugima. Uzvišeni je odredio bereket i nafaku
svakome koga je stvorio, prema tome On određuje kome će kada dati, a povećanje tuđeg imetaka neće umanjiti naš bereket i našu nafaku. Ibn Omer r.a. veli: “Došlo je vrijeme kada svako misli da je on preči da mu pripadnu dinari i dirhemi od svoga brata muslimana. A ja sam čuo Vjerovjesnika s.a.v.s. kako kaže: – Kada ljudi postanu krajnje škrti u pogledu dinara i dirhema, u kupoprodaji budu koristili ina’ (kupoprodajnu kamatu), kada im glavna preokupacija budu poljoprivredna dobra i kada ostave borbu na Allahovom putu, Allah će dati da budu poniženi i to poniženje neće ukloniti dok se ne vrate svojoj istinskoj vjeri.”
U Ramazanu sva naša nastojanja i pokušaji da se približimo Allahu bivaju mnogo lakša nego u drugim mjesecima. Prema tome, obasjani milošću Milostivog, naše duše su spremne da radi Allaha čine velika djela. U ovom mjesecu pokreću se mnoge humanitarne akcije, mnoga okupljanja, moga darivanja i mnoga opraštanja. U svemu ovome potrebno je imati čisti nijjet i očekivati nagradu od Onoga u čije ime smo i radili određena dobra djela.
Imućni muslimani su zaduženi da svoje imetke čiste kroz zekat i sadekatu-l-fitr, međutim, sadaku mogu dati i oni slabijeg materijalnog stanja onoliko koliko su u mogućnosti da bi osjetili slast i blagodat udjeljivanja i pomaganja. Sadaka se ne veže za količinu imetka već za namjeru i stremljenje koje insan ima davanjem. Ne moramo je dati samo u novcu, već to činimo i udjeljivanjem hrane, odjeće, lijepom riječju, a i osmjehom. Svako je ima i svako treba da je daje jer je svima potrebna. Siromahu u materijalnom smislu, ostalima malo pažnje, utjehe, lijepih riječi. „Ako želiš da ti omekša srce, nahrani miskina (bijednika) i pomiluj glavu jetima!“ (Bilježi Ahmed)
Humanost je naša islamska tradicija po kojoj su živjeli oni prije nas i po kojoj živimo mi, a svojim primjerom želimo pokazati i onima poslije nas kako da žive. Sreću i tugu ne možemo nositi sami i ne vrijedi biti na dunjaluku usamljen, bogat ili siromašan, bio zreo ili dijete. Udaljavanjem od islamskih vrijednosti udaljavamo se jedni od drugih. Komfor i lagodan život neće negativno uticati na nas ako budemo pravim putem koračali. Brinući se jedni o drugima brinemo se za Zajednicu koja ne može opstati bez darežljivih vjernika koji u svaku žilu vjere žele da prodru i dobro učine. Ramazan je mjesec spasa, pa molimo za oprost; mjesec liječenja, pa molimo da bolesni ozdrave; škrti da postanu udjeljivači i pomagači, oni tvrdih srca da im se kamenje i prašina sa srca skloni, pa da i oni zablistaju, da i oni ljepotu vjere osjete. A sve je u Božijim rukama i svaka dova dobija smisao nakon uslišenja.
I ovaj Ramazan je polet prema Njemu i možda baš on bude razlog tvog poleta prema Džennetu.

Glas islama, 330, A: Fatima Fejzović